Kad sam spuštala ovu poruku, prvo je došla rečenica: “Kuda idu divlje svinje?”

Trebala sam snimiti svoju facu, jer je izraz lica vjerojatno bio: “Što?! Zar to stvarno ide u današnju kanaliziranu poruku?!?!” 

I nakon kraće unutarnje rasprave, odlučila sam jednostavno krenuti pisati i vidjeti kamo to vodi, jer moj um jednostavno nije mogao ni pretpostaviti smjer kretanja poruke.

Nakon što sam spustila cijelu poruku, shvatila sam koliko je još neizrečene dubine u ovim kratkim rečenicama preispitivanja fraza te sam išla malo googlati o divljim svinjama.

Zadržat ću se dodatno oko svega što je spomenuto u ovoj kanaliziranoj poruci.

1. “Poklonjenom konju ne gleda se u zube.” – “Nekad ljudi poklanjaju nešto na prvi pogled divno, krasno, blještavo i skupo, no kad se zagrebe malo dublje, ispod je trulež, bolest, jad i bijeda. Dugoročno gledano, je li takav poklon više teret ili blagoslov? Izaziva li osjećaj zahvalnosti ili frustracije?”

Jesi li ikada bila/bio u situaciji u kojoj si dobila/dobio poklon zbog kojeg si na početku osjetila/osjetio da je to nešto dobro za tebe, a nakon nekog vremena shvatila/shvatio si da ti taj poklon izaziva više frustracije nego zahvalnosti?

Osobno sam bila u nekoliko takvih situacija. Jednom prilikom dobili smo na kraće vrijeme tuđi auto na korištenje, koji nismo tražili i niti smo ga prethodno željeli kupiti, kad nam se nudio. Kupili su ga drugi bliski ljudi (nevažno koji) i onda nam rekli da umjesto da putujemo vlakom od njih i nosimo sve te stvari, posudimo auto do Zagreba i da ga slobodno koristimo dok ga ne vratimo.

To je bio auto koji sami nikada ne bismo izabrali i kupili niti smo u tom trenutku bili spremni za sve što znači “imati auto”. I super nam je poslužio za taj trenutak, no onda se to pretvorilo u poklon koji nismo željeli ni tražili, u poklon u koji smo uložili puno previše novaca nego smo bili spremni dati (zbog svih silnih popravaka u koje smo morali uložiti, budući da smo ga mi vozili). I na kraju, umjesto da osjetimo zahvalnost, taj auto krenuo je biti velika tema naših svađa, u kojima sam željela da se ili prepiše na nas pa da ga prodamo ili da ga vratimo. Mom mužu se ni jedna od ponuđenih opcija nije svidjela, jer kako će se osjećati ti ljudi, koji su nam željeli pomoći? No, je li pomoć nešto samo zato što bi to većina ljudi definirala kao pomoć ili je zapravo odmaganje, ako ljudi koji dobe tu pomoć uopće ne misle da im je pomoć bila potrebna i nisu je zapravo ni tražili, već im se nametnula izvana?

Na kraju, priča s tim autom završila je s prometnom nesrećom nakon koje auto uopće nije bilo smisleno popravljati, već prodati u dijelove.

Druga situacija je “državni poklon” u obliku APN subvencije stambenog kredita. Na početku zvuči super da država pomaže barem prvih nekoliko godina s plaćanjem rata kredita, a onda priča počinje dobivati drugi oblik – puno besmislenih ograničenja koja frustriraju. Jedna od njih je da se ne smije raditi od doma, bez obzira što je stan i dalje u prvom redu naš životni prostor, a onda tek eventualno poslovni, a druga stvar je ta da se ne smije malo po malo uplaćivati više novaca nego što je mjesečno potrebno kako bi se kredit brže otplatio sve dok traje subvencija i neko vrijeme nakon toga. Sigurno ima i još nekih ograničenja s kojima se drugi ljudi susreću, a koje sami nismo “još” otkrili na svojoj koži.

I postavlja se pitanje što je uopće poklon? Iz koje namjere se bilo koji poklon daruje? Iz koje namjere se bilo koji poklon prima – da li samo iz pristojnosti, iz straha da ne bismo ispali nezahvalni iako u poklonu ne vidimo vrijednost za sebe/potrebu ili nešto slično? Jer ruku na srce, mnogi “pokloni” uopće nisu pokloni, nego energetske manipulacije, ucjene, pokušaji da se onaj koji nešto poklanja osjeća važnije, da dokaže nešto, da dobije tuđe priznanje za nešto, jer ono što mu nedostaje ne nalazi u svojoj unutrašnjosti. Dok onaj koji prima dar prima iz namjere da ne ispadne nepristojan, nezahvalan, da ne povrijedi, javlja se osjećaj dužnosti i neke vrste energetske zarobljenosti.

I uopće ne želim reći kako trebamo prestati poklanjati, no… Važno je pitanje poklanjamo li samo u prilikama kada je to socijalno poželjno, pa često kupujemo na silu, nešto bezveze, tek toliko… Ili poklanjamo zato što nas je nešto baš podsjetilo na osobu, zato što smo čuli da nešto želi, a možda si ne može priuštiti, pa joj bez uvjeta, onako od srca to želimo pokloniti i pritom se osjećamo obogaćeno jer smo drugome dali nešto njemu vrijedno. Postoji tu i drugih namjera koje nisam spomenula, no nije ni važno da ih spomenem. Svatko sam za sebe najbolje zna kako, iz kojih namjera i zašto bilo poklanja nekome nešto ili prima poklone od drugih.

2. “Ne bacaj bisere pred svinje.” – “Nekad ljudi smatraju da rade nešto korisno i vrijedno (biseri), a da drugi ljudi nisu vrijedni njihovog vremena i truda (svinje u toru). No, tko su ljudi da prosuđuju tko je dovoljno vrijedan njihovih bisera i što imaju od bisera koje čuvaju samo za sebe?”

Isto vrlo zanimljivo opažanje i pitanje…

Koliko često smo bili u situaciji u kojoj smo se trudili, “žrtvovali za druge bez da je to itko od nas tražio” ili se “žrtvovali za druge jer smo mislili da nekome nešto dugujemo” i onda nismo od druge osobe dobili zahvalnosti niti poštovanje niti bilo što što smo očekivali dobiti kao protuvrijednost za svoj trud?

I u takvim situacijama uglavnom se osjećamo povrijeđeno i počinjemo vrijeđati i osuđivati druge kako su ovakvi i onakvi, kako oni ne zaslužuju našu dobrotu, umjesto da preispitamo koje su namjere našeg ponašanja? Što time pokušavamo dobiti? Što zapravo tražimo od drugih, umjesto da da to nešto potražimo unutar sebe?

I u takvim situacijama mnogi i često odluče prestati se truditi, prestati dijeliti vlastite darove i talente s drugima, prestati raditi ono što veseli našu dušu, jer eto… Nitko to ne cijeni… Jer eto, drugi su “svinje”, a mi svoje “bisere” uzalud prosipamo pred njih, bez da dobijemo nešto zauzvrat, no ključno je da je to nešto ono što OČEKUJEMO da bismo trebali dobiti. Zašto jednostavno ne uživamo u svojim “biserima” i ne uživamo u tome da ih ponosno nosimo, da nas raduje što ih upravo mi imamo i što ih možemo podijeliti s ljudima oko sebe? Iz takvog stava, vjerojatnije je da ćemo unutar sebe osjetiti upravo ono što očekujemo dobiti zauzvrat od drugih ljudi.

3. “Kuda idu divlje svinje?” – “Divlje svinje idu kuda žele i žive u skladu s prirodom. Rijetko kome pada na pamet s njima se igrati, čuvati ih kao „svoje” kućne ljubimce, kalkulirati kako će se ponašati da bi od njih dobili nešto za sebe… U susretu s njima osjeti se poniznost, a ne pohlepa.”

Budući da o divljim svinjama ne znam baš puno, išla sam nešto malo pročitati o njima.
I citiram dio pronađen na wikipediji (što god netko mislio o wikipediji), a koji me se iz nekoliko razloga dojmio:

“Vole kaljuže i često se valjaju u njima. Na taj način se osvježavaju i rješavaju se kožnih parazita. Za odmor koriste brlog, ali prije nego što legnu u njega prvo neko vrijeme sjede. Način pridizanja je takav što prvo sjednu promatrajući okolinu, pa tek zatim ustaju. Za veprove je karakteristično da žive usamljeničkim životom, a čoporu se priključuju samo u vrijeme parenja. … Mladi veprovi se često nalaze u blizini čopora, ali nikada kao njegov dio. Kada se promatra kretanje krda, uoči se kako se na čelu kreće najstarija ženka.”

Prvo što mi je zanimljivo da vole kaljužu jer se tako osvježavaju i rješavaju kožnih parazita. Kaljuža mi zvuči kao simbol za izazovne životne situacije, a ako im pristupimo na ispravan (a ne programiran način) i one itekako mogu služiti da se osvježimo i da odbacimo iz života ono što nam nepotrebno siše životnu energiju.

Drugo što mi je zanimljivo da prije nego što legnu prvo malo sjede, kao i prije nego što ustanu, te promatraju okolinu. Puno znači prije spavanja malo sjesti sa sobom, dozvoliti da se dojmovi dana slegnu, da se umirimo i zaspimo bezbrižnim snom. Također puno znači da prije nego što krenemo u dnevne aktivnosti, malo sjedimo i promatramo što se događa, kako smo, da odvojimo vrijeme za mentalno-emocionalno-duhovnu higijenu.

Treće što mi je zanimljivo da mladi veprovi često budu izvan krda, ali u njihovoj blizini, a najstarija ženka na čelu krda.

Kako bi ljudski svijet izgledao kada bi se mladi muškarci već tijekom odrastanja u roditeljskom domu učili što to znači brinuti o sebi (osobna higijena, higijena prostora, slaganje obroka, radne navike…), umjesto da to rade roditelji (naročito majke) umjesto njih sve dok ne “uplove u bračnu luku”? Kako bi bilo da kako odrastaju, da se tako sve više osamostaljuju, da su u blizini sigurnog roditeljskog doma, da se uvijek mogu vratiti kad nešto zapne, no da ih se vodi prema tome da se što prije osamostale i da znaju odgovorno brinuti o sebi i drugima? Naravno, isto vrijedi i za mlade žene, no nekako mi se čini da djevojčice i žene puno brže i puno češće sazriju oko nekih stvari, nego dječaci i muškarci.

I zanimljivo mi je da je na čelu najstarija ženka, jer “ženska energija” predvodi krdo, dok “muška energija” “radi svoj posao” – malo je prisutna za krdo, malo nije. Trenutno je “ženska energija” u svakom ljudskom biću, bez obzira na spol, slomljena, deformirana i potisnuta, a to automatski znači da je “muška energija” previše aktivna, dominantna i istaknuta.

Poanta je u balansu unutar svakog ljudsko bića. Poanta je u ravnoteži između odmora i rada. Poanta je u preuzimanju odgovornosti za ono što Jesmo, a upravo takvi kakvi jesmo je dobro. Jer kad bismo svi radili ono za što smo stvoreni, osjećali bismo svrhovitost i ispunjenost, a Život bi se pobrinuo da nas u tome podrži sa svime što nam je potrebno kako bismo živjeli život kakvom težimo, život u kojem osjećamo zadovoljstvo, rast, razvoj, svrhu i to da se nalazimo baš na pravom mjestu i u pravo vrijeme.

Nisu stvari komplicirane, samo smo mi tvrdoglavi u recikliranju postojećih i naučenih, dobro uhodanih podsvjesnih programa i obrazaca.

S ljubavlju,

Rebeka