60 godina je dovoljno da čovjek nauči razlikovati buku od glazbe. Dvadesetčetiri godine sam stajao pred mix pultovima, pred kamerama, pod svjetlima reflektora i mikrofona, u nekom drugom svijetu, i mislio da je to najveća pozornica na kojoj ću ikad stajati. , piše Hamed Bangoura.
Onda sam sišao s tih pozornica i shvatio da prava predstava tek počinje – ova, svakodnevna, bez šminke i bez ponavljanja. Predstava koja se zove život.
Nisam očekivao ovoliko čestitki. Iskreno, zatrpalo me, u dobrom smislu. Svakome tko se javio, tko me se sjetio, tko je napisao par riječi – iz dubine moje duše, veliko hvala. Nije mala stvar kad čovjek dođe do šezdesete i vidi koliko se ljudi sjeti, koliko ljudi cijeni i poštuje moju obitelj i moju malenkost u ovom kutku svemira.
Uvjeravam sebe da ste takvi prema meni jer ste prepoznali emociju koja me godinama tjera da pišem o svemu što nas okružuje.
Pišem, pišem i stalno govorim: „Jebeš život bez emocije!” (oprostite na mom francuskom). Hvala vam jer ste prepoznali tu moju emociju i jer godinama pratite moj društveni angažman. Stara izreka kaže da se čovjek ne mjeri godinama nego onim što je napravio dok su prolazile. Ja sam prošao kroz dosta uloga.
Padao i dizao se toliko puta da ni sam ne znam izbrojati. U svakoj od tih uloga sam nastojao ostati svoj, a jedna uloga sporednog lika me najviše razveselila. Uloga oca. Na nju sam ponosan i zahvalan što sam imao tu sreću da baš ja budem otac svojim princezama.
Nemam neku veliku poruku za kraj, osim ove: hvala vam što ste dio mog života – mnogi od vas od prvoga dana kad sam te davne 1967. došao u Zagreb i Hrvatsku, grad i državu koje volim i poštujem neizmjerno, i zahvalan sam svima s kojima sam svih ovih godina dijelio pa makar i sekundu u zajedničkim druženjima.
Hvala vam što ste me prihvatili kao svog. Hvala vam što ste isto pružili mojim roditeljima i braći, te njihovim obiteljima. Sljedeći čin tek dolazi, ako bude zdravlja i malo sreće.
