Jeste li znali da pčele zapravo ne jedu pelud s cvijeća koji skupljaju i nose na svojim nogama ?

Možda niste i možda vam zvuči bizarno, no u ovom tekstu govorit ćemo o tome zašto je to tako, zašto pčele ne jedu pelud, kako od njega prave nešto bolje, a nama se on nudi kao proizvod za jelo, i zašto su to, dok smo mi izmišljali kotač, one već pronašle savršeno rješenje.

Postoje dvije osnovne vrste hrane koju pčele sakupljaju: nektar i pelud. Nektar služi za proizvodnju enzimski aktivirane, djelomično fermentirane hrane koju zovemo med. Pelud, s druge strane, skupljaju kako bi proizvele lakto-fermentiranu, enzimski aktiviranu hranu zvanu pčelinja pogača, perga, ili ako baš želite zvučati ezoterično: Ambrozija. Da, dobro ste pročitali. Ljudi nisu jedini koji namjerno fermentiraju svoju hranu, niti su to prvi izmislili. Pčele su to radile milijunima godina prije nego što je netko od nas patentirao kefir ili kisele krastavce i to prodavao.

Med je pčelama prvi izvor ugljikohidrata, pčelinja pogača osnovni izvor proteina. Pčelinja pelud je pri tome uvelike precijenjena, dok se o pogači, pravoj zvijezdi košnice, zna jako malo. U mnogim jezicima zove se jednostavno “pelud” ili “cvjetna pelud”, jer na kraju krajeva, pčele su samo skupile pelud cvijeća, i u tom trenutku zapravo ništa s njom još nisu napravile.

Pelud je ono žuto što vidite na nogama pčele kad leti s cvijeta na cvijet: sirovina, ne proizvod, isto kao kad vidite pekara s prašnom, nitko ne jede brašno, već se čeka novi proizvod s drugim dodacima.

Sirovina koju ni pčele ne mogu probaviti.

Kao izvor proteina, pčelinja pelud ima ogroman potencijal, ali u svom sirovom obliku, onom koji kupujete u dućanu u plastičnoj tegli s naljepnicom “superfood”, pelud nije ni dovoljno probavljiva ni dovoljno hranjiva. Ni za pčele, ni za nas. Ukoliko nije propisno fermentirana, pčele je ne mogu probaviti, pa tako ni ljudi. Razlog je djelomično taj što je jezgra peludi omotana slojem celuloze koju ni pčele ni ljudi ne probavljaju dobro, a dodatno mnoge peludi imaju gotovo neprobavljiv tanki sloj voska. Znanstvena literatura danas to potvrđuje prilično konkretnim brojem: sirova pelud je probavljiva tek negdje između 48 i 59 posto svog sadržaja, jer debeli, otporni vanjski zid peludnog zrna jednostavno ne pušta enzime unutra. Priroda je, izgleda, oduvijek imala svoje sustave osiguranja protiv lijenih konzumenata.

Pogledajte na fotografijama kako izgledaju neka peludna zrnca. Ono najveće u sredini je zrnce cvijeta bundeve i izgleda kao da ima ozbiljan sustav obrane, što i ima.

Alkemija u tami saća

Pa što je onda pčelinja pogača i kako nastaje?

Pčelinja pogača je “alkemijska” pčelinja tvorevina napravljena od oko 25 posto meda ili nektara, 70 posto peludi i pčelinje sline, koja, uz med, obogaćuje pelud širokim rasponom probiotičkih bakterija i kvasaca, onih potrebnih da pokrenu proces fermentacije i predprobave. Pčele unutar košnice gusto pakiraju pelud u saće i miješaju je s navedenim sastojcima. Radilice glavama nabijaju pelud u ćelije, a na svojim glavama nose gljivice čiji se micelij lijepi za pelud te se, tijekom vremena, fermentira, gljive razgrađuju celulozu koju mi ni pčele inače ne bismo mogli savladati.

Ono što suvremena kemijska analiza pronalazi u tom procesu zvuči kao popis sastojaka cijele ljekarne: znanstvenici su u pčelinjoj pogači identificirali oko 250 različitih spojeva: proteine, makro- i mikroelemente, masti, slobodne aminokiseline, masne …

Vjerojatno najvažnija razlika između peludi i pogače tiče se proteina. Ne samo da se kvaliteta proteina popravila, biološka dostupnost se znatno povećala, nego su mnogi proteini razgrađeni u pripadajuće aminokiseline, što znatno olakšava njihovu apsorpciju.

Hrana koju su bogovi jeli prije nas.

Ono što je posebno, pogača nije nikakvo otkriće instagram influencera ni biohacking zajednice. Stare civilizacije su je poznavale i poštovale tisućljećima. U starom Egiptu, Grčkoj i Rimu, pčelinja pogača bila je cijenjen proizvod iz košnice, simbol plodnosti prirode, i često je korištena u ritualima i kao dio žrtvenih darova. Naziv “Ambrozija” ili hrana bogova, nije slučajan marketinški trik suvremenih prodavača dodataka prehrani; to je naziv koji seže u grčku mitologiju, gdje je upravo to bila hrana koja je bogovima davala besmrtnost. Zanimljivo je da se gotovo identičan koncept: “hrana bogova” pojavljuje neovisno u više jezika i kultura kad opisuju isti proizvod, što vjerojatno govori više o tome koliko je taj učinak bio očit ljudima koji su je probali, nego o bilo kakvoj koordinaciji između starih Egipćana i srednjovjekovnih pčelara.

Možda je to i poanta cijele naše ekspedicije konjima do Atlantika koju pripremamo da se vratimo k stvarima koje rade, bez obzira na to koliko su nemodne ili koliko sporo zahtijevaju da ih razumijemo. Pčela ne žuri. Pogača dozrijeva petnaest dana u potpunom mraku, bez ikakvog pritiska da bude “agile” ili da isporuči rezultate do petka. I upravo zato je, na kraju, bolja od svega što bismo mi to mogli isfurirati u nekoj tvornici za tjedan dana.

Pčelinju pogaču možete pronaći jedino u svježem saću, zapakiranu uz med, i tako je najbolje konzumirati, žvačući zajedno sa saćem i medom, polako, kako i zaslužuje.

Uživajte u novom okusu pčelinjih saća s medom i bogatom pčelinjom pogačom, hranom bogova s obronaka Parka prirode Papuk. Bogovi su, na kraju krajeva, imali dobar ukus.