Možemo mi misliti, procjenjivati umom, vagati, zbrajati i oduzimati… Možemo mi izgledati, imati i činiti sve i svašta. Govoriti ovako ili onako.

 

Da, povjerovat će oni koji su svoj svijet ograničili na formu, samo na fizičko, samo na ono oku vidljivo i uhu čujno, povjerovat će oni koji su “use, nase i podase”.

Oni kojima trebaš dati jesti, piti i dobro ih poseksat’. Prazne ljušture s vrlo malo kreativnosti. Oni uzimaju i ne stvaraju puno… čim im nedostaje nešto od toga, postaju čangrizavi, dosadni, često i opaki. Govoriti im o pravim ljudskim vrijednostima je isto kao i vikati na zid da se pomakne…

Prave se stvari događaju na finim, ispod površine, razinama.

 

Igra energije…

Kada ljudsko biće počne registrirati i uočavati igre energije, mijenja se percepcija svijeta.

Postanemo kao kitovi koji putuju samo njima vidljivim morskim putovima, koji su na “sigurnim” frekvencijama.

Pa se skupljamo kao pčelice na med.

 

Neki “to” jednostavno imaju u sebi. Rođeno ili životom građeno, nije bitno…

Na svjesnoj ili nesvjesnoj razini, ni to nije bitno.

Jer stvari se događaju.

Ne treba ništa forsirati. Ovdje nema glume i glumatanja i tereti se usput ostavljaju. Kao baloni koji se rješavaju balasta da bi bili bliže suncu.

Shvatiti kako imamo izbor biti na mjestu gdje smo “svoji”, gdje je konstruktivno, gdje se stvara, gdje je ugodno i toplo, uvelike daje ljudskom biću, onu namijenjenu sudbinu.

 

Onu, u kojoj se raste, pleše, doživljava duboko i široko i gdje duša raste, diše punim plućima. Bez sputavanja, zarobljavanja i uzaludnog služenja krivim ljudima.

Samo zatvori oči. Dotakni prstima. Pročitaj na svojoj koži. Promatraj svoje reakcije na koži, u umu, u srcu, u trbuhu. Osjeti, ideš li gore ili dolje. Nije teško.

Uz malo vježbe, sve se češće nađeš na mjestima gdje se slobodno diše i gdje ima prostora za raširiti i rastegnuti krila.

Jer, takvi prostori su stanovi naše duše i našeg tijela.

A, ne zatvori.