U mojoj biografiji postoji dio života u kojem nije bilo nikakvog rada na sebi, u kojem sam išla kako me drugi usmjeravaju. U tom periodu života nisam znala niti mogla drugačije. Sad bih rekla da nisam niti trebala drugačije. Sada u svim tim proživljenim „traumama“ i potisnutim bolima, stvorenim obrambenim mehanizmima i ograničavajućim vjerovanjima vidim jako vrijedan dar.

No, u mojoj biografiji postoji i dio života u kojem sam donijela odluku da više ne mogu tako kako me drugi usmjeravaju, jer unutar sebe osjetim sukob i nesnošljivu bol, koja je nastala zbog konstantnog pokušavanja slijeđenja tuđih naputaka za moj život, a moje srce pjeva neku drugu pjesmu. Ti tuđi naputci bili su iz najbolje namjere, ali u pozadini priče zapravo su bili iz pokušaja bijega od vlastite unutarnje boli i iluzornog vjerovanja da me time štite od boli.

Nakon te odluke, put samorazvoja jednostavno ne staje.

Također, u mojoj biografiji ima i perioda života kada sam povjerovala da sam puno naučila o sebi, da sam iscijelila što sam trebala i da sad mogu dalje bez edukacija, bez povremene stručne tuđe pomoći i podrške… I svaki puta u tim periodima života našla sam se u ulozi nekoga tko je jako „pamet“, tko vidi što bi netko drugi trebao napraviti, nekoga tko zamjera jer drugi ne rade na sebi i zbog tuđeg nerada na sebi meni nije dobro kako bi moglo biti…

U mojoj biografiji bilo je i perioda kada sam „zapela“ u kopanju po sebi, jer sam zaključila kako je za sve ono što nije onako kako bih ja željela neki uzrok u meni… I nekad su ta kopanja bila jako naporna i frustrirajuća upravo zato što sam i s kopanjima po sebi došla do točke u kojima je rast i razvoj zapravo stao. Došla sam do plafona s tehnikama s kojima sam radila, uporno pokušavala nastaviti dalje s njima i našla se u nekom crnom oblaku frustracije.

I sve te faze nose svoje blagoslove i lekcije. Sada sam u nekoj novoj fazi koju ne znam niti ne želim definirati. Promatram je i učim bivati u sada i ovdje bez uplitanja u vrednovanje onoga što se događa bilo unutar mene bilo izvan mene.

Danas sam kanalizirala poruku koja glasi ovako:
„Gdje je nestao tvoj pogled divljenja prema onom što doživljavaš u životu?
Kada je taj pogled zamijenila briga?
Biti odrastao ne mora značiti stalno biti u brizi za nešto i za nekog.
Briga zamjenjuje divljenje kad prestaneš promatrati život sa znatiželjom i otvorenosti za učenje te ga počneš doživljavati kao nešto već poznato, kad sve što imaš u životu uzimaš zdravo za gotovo, a ono što je nepoznato prosuđuješ kao opasno, a ne kao priliku za rast, razvoj i divljenje…“

I u današnjem uranjanju u sebe shvatila sam kako se divim samo onome što je rijetko ili novo (a procjenjujem kao ugodno/poželjno) ili neko vrijeme neviđeno, ali ljepotu Života koju vidim svaki dan i koja se naoko ne mijenja, kao da zanemarujem, uzimam zdravo za gotovo, već poznato i zato na neki način dosadno. S druge strane, od onog što je novo, a procjenjujem kao neugodno/nepoželjno, manje ili više svjesno biram bježati ili se boriti s tim.

I u toj borbi/bijegu ponovno upadam u zamku zamjeranja, projiciranja, smatranja da bi drugi nešto trebali, ali ja više nemam što jer sam tako „prosvjetljena“ i „pametna“.

Danas sam dobila uputu kako svemu što se događa u sada i ovdje mogu pristupiti s pitanjem u pozadini: „Koji poklon se skriva iza ovog omota?“

Nekad je vanjski omot ugodan oku, mirišljav, poželjan, divan ili bilo što drugo „pozitivno“ te upravo zbog toga ne skidam omot i u tome ne tražim poklon koji se skriva s one strane 5 fizičkih osjetila, s one strane mentalnog shvaćanja. Upravo to fokusiranje na površinu omogućuje upadanje u iluziju da je nešto poznato, jer sve je u svakom trenutku nekako drugačije, a to drugačije se često ne primjećuje fizičkim osjetilima već srcem, dušom, onim dijelom nas koji su uvijek povezani sa Svime Što Postoji, bez obzira jesmo li te povezanosti svjesni ili ne.

Nekad je vanjski omot odbojan, ružan, smrdljiv, nepoželjan, strašan ili bilo što drugo „negativno“ te upravo zbog toga imam potrebu pobjeći od toga bez da si dam priliku skinuti taj omot i zaviriti u poklon koji se skriva iza tog omota.

Napravila sam to za mnoge aspekte svog života i malo je reći da sam ostala zatečena tom ljepotom i čarolijom koju nosi svaki poklon iza omota, bez obzira je li omot nešto „pozitivno“ ili „negativno“.

Imamo izbor ići kroz život obraćajući pažnju samo na površinu priče. U tom izboru postoji mnogo razloga za zamijeniti divljenje s brigom, za upirati prstom u tuđe rane, a bježati od vlastitih, za biti pametan za druge, živjeti u mentalnoj priči s duhovnim temama te u svemu tome propuštati u svakom trenutku primjećivati Taj Duh Života koji je prisutan u doslovno svemu ispod površine.

Imamo izbor ići kroz život obraćajući pažnju na poklon koji se skriva iza površinskog omota. Do danas nisam iskustveno bila svjesna da za mene (i bilo koga od ljudi) postoji taj izbor. Sada kada sam svjesna tog izbora, odlučujem ga i živjeti. I ako u toj odluci nekad posrnem, sada znam da je posrtanje omot, a da se iza posrtanja skriva poklon.

Da bismo mogli napraviti ovaj drugi izbor, zaista je potrebno moći gledati u oči svojim ranama, bolima, neugodnim emocijama, oduprijeti se ograničavajućim vjerovanjima te naviknutim obrascima ponašanja i razmišljanja. Sve to razvija se korak po korak, a ne preko noći jednom meditacijom, jednim tečajem ili jednim tretmanom.

To je proces koji zahtjeva predanost, iskrenu potragu za Onim Nečim za što osjetimo da daje smisao, lakoću, mir, zahvalnost i radost našem Životu.

Voljela bih s više ljudi otvoreno moći razgovarati o tome na način kako mogu pričati s još nekoliko žena koje su i same prošle svašta u procesu uranjanja u Sebe. Voljela bih vidjeti kako ljudi razgovaraju jedni s drugima s nježnosti, ljubavi i razumijevanjem i prema svojim ranama i prema tuđim ranama. Jer… Svi smo ranjeni i ne moramo se ranjavati dodatno. Bilo bi dosta toga iz moje perspektive.

No… Svatko ima slobodnu volju (često nesvjesno) bježati od svojih rana i tim bježanjem zapravo dodatno ranjavati tuđe nezacijeljene rane ili pogledati u oči svojim ranama, pronaći nježnost i ljubav u sebi za njih, a onda iz te ljubavi i nježnosti pogledati tuđe rane. Ova promjena izbora čini neopisivu razliku u načinu komuniciranja i odnošenja prema drugima. I nemojte mi vjerovati na riječ. Testirajte na vlastitoj koži koliko istine ima u mojim riječima.