Odgovor na pitanje iz naslova (iz moje perspektive) je veliko „DA!“. Ima nedostatke. Naravno, ima i prednosti, kao i sve na ovom svijetu. Budući da se već neko vrijeme pozitivno mišljenje gura kao nešto odlično i obvezno na putu samorazvoja, u ovom tekstu više pažnje ću posvetiti nedostatcima, odnosno potencijalnim opasnostima.
Možda već znaš… Kada sam u srednjoškolskim danima planirala samoubojstvo i odlučila to i napraviti, moje unutarnje stanje bilo je neizdrživo i nisam vidjela izlaz iz njega, nisam vidjela da mi itko može pomoći. Tko god bi mi nešto rekao, dao mi savjet, bila sam majstorica u okretanju tih riječi u nešto što samo potvrđuje moje uvjerenje da mi nitko ne može pomoći. Npr. netko bi mi rekao: „Što si tako ozbiljna? Opusti se!“, ja bih rekla nešto u stilu: „Lako tebi to reći koja imaš cjelovitu obitelj, stabilnu financijsku situaciju i dobiješ sve što poželiš, a ja niti imam mamu, niti me drugi članovi obitelji razumiju niti podržavaju, svaki je u svom filmu i bilo bi svima bolje da me nema.“
To je bilo moje stanje svijesti tada. Crnjak, crnjak u mom unutarnjem svijetu. Teške emocije i teške misli s kojima nisam znala što bih, a budući da sam bila odlična učenica, uzornog ponašanja, uklopljena u društvo vršnjaka, nitko od odgojno-obrazovnih djelatnika nije me doživio kao nekoga kome treba stručna pomoć, a ja sam davala sve od sebe da se ono kako se osjećam zapravo i ne vidi, kako ne bih bila ometena u svojim planovima i kako ne bih dodatno privlačila pažnju ljudi (a mnogih sam se plašila ili su mi bili naporni i išli na živce).
No, nikad nisam stigla do poduzimanja akcije jer se Svemir pobrinuo da ne dođem u priliku da učinim samoubojstvo (i hvala Mu na tome). Budući da mi je unutarnje stanje bilo neizdrživo, privukla me knjiga na polici Psihologija uspjeha (D. Carnegie) jer je imala narančaste korice, a tada mi je to bila najdraža boja (iako su misli i emocije bile crnjak). Još sam posprdno pristupila tom naslovu, ali rekla sam: „Ajde… Sve sam naučila, zadaću riješila, nemam ništa drugo za raditi, TV mi se ne gleda, pa da skratim vrijeme s ovom knjigom.“ I kroz tu knjigu došlo je do nekog unutarnjeg klika s kojim sam shvatila da postoje druge perspektive gledanja na istu situaciju, shvatila sam kako je moje samopoštovanje nikakvo i da je to nešto što se može izgraditi i krenula sam na put samorazvoja. Taj put u početcima se sastojao upravo od raznih knjiga za samopomoć, socioloških i religioznih knjiga i slično. Mnoge knjige definitivno nisu bilo štivo za jednu „sjebanu“ srednjoškolku, ali svejedno sam ih „gutala“ u nadi da ću doći do čarobnog rješenja za svoje unutarnje stanje. U to vrijeme puno sam i pisala dnevnik. Valjda je u tom razdoblju pisanje postalo jako važan dio mog života, razumijevanja mene same, ali i način praćenja vlastitog razvoja svijesti.
I kroz te knjige naučila sam da postoji i nešto što se zove „pozitivno razmišljanje“ i krenula sam to vježbati. Krenula sam se siliti misliti „pozitivno“. Kad god bih se uhvatila u „negativnoj“ misli, prisiljavala bih se okrenuti je u „pozitivnu“, bez obzira što sam u pozadini te prisilne „pozitivne“ misli osjetila da ja u to uopće ne vjerujem. Osjetila sam kako su te misli u potpunom neskladu s mojim emocijama. No, bez obzira na to ustrajala sam u daljnjem treniranju svog uma za „pozitivno razmišljanje“.
U jednom periodu života, koji je trajao otprilike jedno desetljeće, ušla sam u neko stanje svijesti u kojem sam sama sebe uvjerila kako sam „pozitivna“, kako sam baš puno napravila na sebi, kako su drugi miljama daleko od mene po tom pitanju, još i s diplomom iz socijalne pedagogije… Ma… Psihički nezrela i nestabilna osoba koja se sakrila iza diplome, pogledanih videa i pročitanih knjiga. Da to tako ukratko nazovem. Oni koji su me poznavali tada, vjerojatno me ne bi tako opisivali, već kao nekoga tko je sposoban, inteligentan, snalažljiv, odgovoran, pouzdan, možda tvrdoglav i svojeglav, tko ima stav, skroman, pa čak i predobar (što god to značilo, nikad nisam shvatila što znači biti predobar, ali dobro).
I ovih dana sam išla na neke razgovore za posao i odgovarajući na jedno pitanje shvatila sam da sam zaista bila nestabilna i nezrela klinka, koja je svoju nestabilnost i nezrelost sakrila iza diplome i svih mogućih pročitanih knjiga i inih dodatnih edukacija. I zaista sam 100% sigurna da nisam jedina takva među svim mogućim postojećim stručnjacima, no… Tko je dovoljno iskren prema sebi, možda se malo prepozna u ovim riječima, pa odluči nešto po tom pitanju napraviti.
I mojoj nezrelosti i nestabilnosti zaista je pridonijelo i „pozitivno razmišljanje“. Pa kako to sad mislim i zašto?
Već sam spomenula kako sam na početku te avanture učenja „pozitivnog razmišljanja“ osjećala kako „pozitivne“ misli nisu usklađene s mojim emocijama. Osjećala sam kao da lažem sama sebe. I zaista sam lagala sama sebe, ali to si ne bih priznala niti u ludilu, već sam oko sebe izgradila mentalni balončić/iluziju/uvjerenje u kojem ja izvrsno napredujem s radom na sebi, u kojem sam baš daleko dogurala. Uz to, pojavio se i novi strah, kojeg sam naravno na sve moguće načina gurala iz svoje svijesti, jer to nije bilo u skladu s uvjerenjem kako sam ja „pozitivna osoba“ (što god to značilo, a da ne mislim na pozitivu iz vremena pandemije). Strah od „negativnih misli“ i što ću si privući s time.
I da se ne bismo krivo razumjeli. Pozitivan način razmišljanja i sve te knjige i edukacije su mi itekako pripomogle da budem to što jesam danas (a svakim danom pratim i gledam promjene koje se događaju i unutar mene i u mojoj vanjskoj realnosti).
ALI i to jedan jaaako veliki ALI…
Upravo zato što nisam znala uskladiti emocije s „pozitivnim“ SVJESNIM razmišljanjem, u svojoj podsvijesti sam stvarala sve veći i veći rascjep, koji sam doduše relativno na vrijeme shvatila i priznala samoj sebi. No, nažalost, primjećujem kako se to isto događa ljudima oko mene i kako zbog tog podsvjesnog rascjepa, zbog toga što je njihovo razmišljanje i uvjerenje kako su super u potpunom neskladu s onim kako se zaista osjećaju duboko unutar sebe (a imajmo na umu da smo majstori u samozavaravanju i još veći majstori u navikavanju na stres i nepravdu – samo pomičemo granice dok ne puknemo, a tada je jako često već prekasno) u zadnjih nekoliko mjeseci, pa čak i godina, žive život koji se sve više raspada na sve više životnih frontova. Pucaju po šavovima, ali i dalje su uvjereni da su oni u pravu, da je s njihovim odlukama sve ok, da su odgovorni za svoj život, a s druge strane za posljedice okrivljavaju druge, osuđuju druge, kritiziraju ih, neki posežu za alkoholom i drogom, neki odu psihijatru po tablete, neki se dovedu do autodestruktivnih ili destruktivnih ponašanja, uništavaju stvari itd.
Tijekom dana imamo zaista jako malo svjesnih misli i od tih svjesnih misli nisu sve „pozitivne“. Većina misli je na autopilotu. I recimo da zaista ovladamo svojim svjesnim mislima i da one sve postanu „pozitivne“ i dalje ostaje cijeli niz dnevnih podsvjesnih misli, od kojih je kod većine ljudi većina ipak „negativna“.
Zaista bih voljela da shvatiš kako je sve što sam napisala samo još jedan razlog za duboko uranjanje u sebe i svoju podsvijest. Moguće je svjesno shvatiti što se u našoj podsvijesti događa. Moguće je svjesno raditi s emocijama, ali ne na način da se upravlja s njima, da ih se racionalizira ili potiskuje ili umanjuje ili uvećava ili na bilo koji način deformira, već je moguće s njima surađivati i učiti od njih, prihvatiti njihove funkcije i lekcije koje nam nose, shvatiti kada se koja emocija pojavljuje i zašto, što to govori o nama i koju priliku za razvoj svoje svijesti imamo kad se neka od njih pojavi. Također je moguće uskladiti podsvjesne obrasce sa svjesnim obrascima. I moguće je doživjeti da se pozitivne misli (iako ne smatram da je to najzgodniji naziv tih misli) jednostavno pojavljuju sve češće kroz dan, ali ne zato jer se silimo na to i ne s osjećajem da lažemo sami sebe, već upravo zato što se mi u svojoj koži osjećamo sve bolje, jer smo skinuli energetske blokade i terete koje nosimo od tko zna kad i tko zna koga. Nisu svi tereti naši. Neke smo jednostavno energetski i nesvjesno preuzeli kao djeca od svojih predaka, od mjesta na kojem živimo, od kulture u kojoj smo se rodili itd., ali smo u nekom trenutku povjerovali da su oni dio nas.
Mi smo i energetska bića i sve oko nas je energija. Misli su energija, emocije su energija i fizičke procese možemo promatrati kao energetsku priču, podsvjesni obrasci i potisnute emocije su energija, potisnute traume su energija… I svi ti energetski vrtlozi unutar nas nisu uvijek aktivni niti jednako intenzivni, no u svemu tome je jako važna i naša točka promatranja svih tih energija (energetskih vrtloga). Možemo ih promatrati kao nešto odvojeno od nas, a onda smo uglavnom u ulozi žrtve života te smo svoju odgovornost za sebe i svoj život predali u tuđe ruke (bez obzira mislimo li mi da to nije tako, na energetskoj razini to je upravo tako). Možemo tim energijama dozvoliti da nas usišu i da nas preplave i tada s njima svjesno ne možemo ništa. Tada se neki podsvjesno naučeni i spremljeni način reagiranja jednostavno aktivira i kad se aktivira on se mora odigrati do kraja po toj podsvjesnoj špranci. I ta zarobljenost u tim vrtlozima (pomalo simbolično rečeno), može trajati satima, danima, a rekla bih i mjesecima i godinama.
No, postoji i treća točka promatranja – a to je ona u središtu vrtloga u kojem se uvijek nalazi mir i tišina. Kad se povežemo s bilo kojom energijom unutar sebe kroz to središte, kroz tu Prazninu, tada dolaze odgovori, dolaze iscjeljenja, dolaze transformacije i micanja energetskih blokada. A kad se to dogodi, kad mi počnemo vibrirati lakšom energijom, onda se počinju događati promjene i u vanjskoj realnosti, a za mnoge promjene koje sama doživljavam i koje doživljavaju ljudi s kojima sam okružena i koji zaista intenzivno i duboko rade na sebi, često kažem: „WOW, kako zanimljivo! Kako se to samo tako promijenilo?!“
I nekad se čini kao da je preko noći, ali to preko noći zapravo nije preko noći nego samo prirodna posljedica upornog svjesnog rada na podsvjesnim silama i energijama kojima možemo pristupiti samo u svom unutrašnjem svijetu kroz povezivanje sa Sobom, s onim izvornim i autentičnim dijelom Sebe.
S ljubavlju,
Rebeka
