Gledam, slušam i vidim isti obrazac koji se ponavlja u moru ponude duhovnih škola i video uradaka koji obećavaju duhovno prosvjetljenje.

Većina ih počinje kao potraga za istinom… a završi kao priča o strahu.

Što nas čeka nakon smrti? Tko odlučuje? Gdje ideš? Tko te može prevariti?

Kome si dužan? I na kraju videa ili modula čovjek ostane manji nego što je bio prije nego što je kliknuo “play”.

To nije buđenje. To je sofisticirano uspavljivanje.

To je pričanje fantazije uz jezivi sadržaj gdje uvijek netko vreba ili nešto traži. Kažu: svijet je zamka. Kažu: postoji niži bog Demiurg.

Kažu: Matrix te drži.

Sada jednostavno razlučimo.

Kad bi postojalo nešto izvan Apsoluta koje djeluje van njegove volje onda Apsolut ne bi bio apsolutan.

Kad bi postojala sila koja mu parira onda Apsolut ne bi bio svemoguć.

Da je doista tako onda Apsolut ne bi bio Apsolut.

I tu priča svih zastrašivača pada. Stari rishiji nisu govorili o zatvoru.

Nisu govorili o neprijatelju. Nisu stvarali mitologiju straha. Govorili su nešto puno jednostavnije i puno opasnije za ego:

Nisi zarobljen. Samo misliš da jesi. “Negativne sile” zvuče ozbiljno.

Gotovo kao da imaju adresu i plan. Pogledaj bliže.

Strah. Ponavljajuća misao.

Težina u tijelu. To nije napad. To je obrazac, program, uvjerenje i tvoja reakcija.

Samskara koja se pokrenula. Energija koja je našla put jer si je svojom pažnjom nahranio.

I sad izgleda kao “nešto drugo” i tome prilijepiš etiketu da je arkon ili demon.

Čovjek voli vanjskog krivca. Lakše je reći:

“Nešto me napada”, nego vidjeti:

“moja uvjerenja stvaraju priču”. I tu je rez.

Nema napada. Postoji samo rezonanca.

Da, postoje i sile u prirodi.

Kao što postoji vjetar.

Kao što postoji vatra.

Postoje i suptilne sile koje iskušavaju. Ali, nijedna od njih nije neovisna i samostalna van Apsoluta.

Nijednoj nisi dužan. One djeluju po Zakonu.

I tvoja svijest prirodno ide prema sadržaju i energiji s kojom rezonira. Postoje i mjesta koja nose težinu.

Ratovi. Smrt. Bol.

Ali to nije zlo koje vreba. To je energetski trag.

Kao miris koji je ostao u prostoru. Najopasnija ideja nije da postoji mrak.

Najopasnija ideja je da si nemoćan pred njim, jer u tom trenutku bojiš se za ono što nikad nije bilo ugroženo.

A to je Svijest. Atman se ne rađa niti umire. On je vječan.

Atman promatra svaki sadržaj ali uvijek ostaje netaknut s njim. Atman nije lik u priči.

On je onaj koji promatra priču. Zato ga ništa ne može stvarno uništiti ni zarobiti.

Kad to vidiš, strah počinje gubiti snagu. Ti možeš priču začiniti značenjem i emocijama.

Ali svijest uvijek stoji ista.

Svijest ne ulazi u borbu. Ne štiti se. Ne napada.

Ona samo vidi i kada vidi jasno iluzija nema gdje stati.

Zato put nije: borba protiv sila, čišćenje svemira i bježanje od arkona. Put je vidjeti.

Vidjeti gdje se identifikacija hvata. Vidjeti gdje misao postaje “ja”.

Vidjeti gdje se energija zgrči. Vidjeti da si ti dao značenje sadržaju.

Vidjeti da te strah još više uvlači u nemoć. Da sam daješ gorivo iluziji.

Sile imaju svoju funkciju, ali tvoja svijest je iza sadržaja.

I tu staje cijela priča.

Ne postoji Matrix koji te drži ako se ne identificiraš kao zatvorenik. Postoji tvoje uvjerenje koje te drži.

Ne postoji biće koje te kontrolira. Postoji misao kojoj vjeruješ.

Sada najvažnije.

Apsolut nije negdje daleko. Nije pasivan.

Ne čeka da se probiješ do njega. On je temelj koji sve drži.

On je disanje. Tijelo. Misao. Tišina između misli.

On drži sve priče i odražava se u svemu. Ako ga moraš tražiti već si ga stavio izvan sebe.

 On nikada nije bio tamo. On diše s tobom, gleda kroz tvoje oči, u tebi je oduvijek.

I čega se onda bojiš? Gdje misliš da moraš stići? Što moraš zaslužiti?

Sve što trebaš je da ga osvijestiš. Duhovnost koja te plaši nije istina.

Duhovnost koja te smanjuje nije istina. Duhovnost koja ti uzima snagu nije istina.

Istina je tiha. Jednostavna i ne traži da joj vjeruješ nego da je vidiš.

I kad vidiš…nema više pitanja tko odlučuje nakon smrti.

Jer vidiš da ono što jesi nikad nije ni ušlo u priču.

Ostaje samo mir koji ne treba objašnjenje.

Arkoni i demoni nemaju moć kad je svijest jasna i kad zna da Apsolut drži sve. Ne postoji ništa van Apsoluta što bi se moglo samo održati.

Postoji božanska igra i bezbroj priča. Priče dolaze i prolaze a ti si taj koji to svjesno može igrati znajući da si siguran.

Gledala sam mnoga videa koja kažu da je svijet zatvor. Spominju rituale, protokole, rasporede, što treba raditi da se nešto zasluži, kakve dugove moramo platiti.

Išla sam u škole koje se zovu duhovnima a čovjeka bacaju u narativ iz srednjeg vijeka.

Prirodnim silama daju imena i pričaju o njima kao o ljudskom identitetu. Pričaju o pasivnom Apsolutu do kojeg se moramo probiti. Svaka lekcija im je borba, dug, zatvor.

Ne kažu nam da svakoj priči mi dajemo značenje. Mi biramo hoćemo li nešto promatrati kao horor ili komediju.

Pričaju da nas mračni arkoni sisaju i nakon smrti čekaju iza svakog planeta. U svemiru drže stražu. Čuvaju vrata zatvora.

Ja to ne vidim. Kad se strah raspline pojavi se smijeh. I onda vidim iste te arkone u polju suncokreta kako virkaju iza žutih cvjetova polugoli u tangama.

I kako veseli smijeh ne rezonira sa mračnim pričama smijem se svom nekadašnjem strahu i svim zastrašivačima koji rade za lajkove i uplatu.