Primjećujem da mnogi ljudi koji su godinama šutjeli na mrežama počinju govoriti i to jako pametno. Oni su dugo imali i nosili znanje u glavi, ali nisu imali dar pisanja. Sad kad AI njihove misli može pretvoriti u tekst oni pričaju i podučavaju.
Ne bilo kako nego inteligentno, jasno, s dubinom koja se ne nauči preko noći. To su ljudi koji su cijeli život skupljali znanje kroz iskustvo, kroz pogreške, kroz godine promišljanja, ali nisu ga mogli javno podijeliti jer nisu imali dar da svoje ideje i znanje oblikuju u literarnu formu. Danas imaju alat koji njihovo znanje pretvara u tekst koji drugi mogu čitati i iz kojeg mogu učiti. Ti ljudi su novi glasnici.
I umjesto da budemo zahvalni na znanju i iskustvu koje se dijeli mnogi dođu i kažu ovaj tekst je AI.
Kao da se smisleni tekst sam stvorio. Kao da je čovjek samo upalio aplikaciju, postavio pitanje i aplikacija je sama magično složila svu mudrost ovog svijeta. Da je to zaista tako onda bi svi tekstovi bili isti. Svi bi isto govorili. Svi bi imali isto stajalište.
No, nije tako. Svaki tekst kaže nešto novo. Svaki odiše sa osobnim stavom. Svaki nudi svoju percepciju svijeta i ako to omalovažimo onda dajemo veću moć alatu nego ljudskoj svijesti.
Ljudi izjednačuju dar pisanja s porukom, a to nije isto. Kad dijelimo znanje onda je jedino bitna poruka. Ako želimo uživati u stilu izražavanja onda možemo čitati romane i pjesme.
Stoga razmislimo i najprije odredimo prioritete prije osude. Razlučimo što ustvari u kojem trenutku želimo?! Kad razjasnimo sami sa sobom što uopće želimo onda ćemo znati razlikovati korisnu informaciju od dokonog čitanja radi užitka. Nijedno nije ni bolje ni lošije. Ali postoji razlika što koji tekst nosi i to treba znati razlikovati.
Ako želimo poruku i prijenos znanja onda je dominantno bitna poruka. Ne vlasništvo. Ne ego pisca. Nego razmjena znanja.
Ljudi ne povezuju da je i kuharica koristila pećnicu da napravi kolače. Nikad ne kažu to nisu tvoji kolači, to je pećnica napravila.
Kuharica je ta koja zna što staviti u tijesto. Pećnica samo peče.
Arhitekt je imao ideju za dizajn zgrade. Je li on manje zaslužan zbog toga što nije slagao opeke?
Ja imam dar pisanja i pisala sam i prije ali zahvalna sam na znanju koje počinju dijeliti novi ljudi koji prije svoje znanje nisu znali izraziti. Da bi došli do konačnog teksta za objavu ponekad je potrebno pričati i kopati satima i danima. Polako ogoliti istinu i tek onda ide konačan tekst.
Ljudi koji se boje tehnologije i nisu nikad ni isprobali AI misle da samo napišeš jedno pitanje i AI sve odmah dubinski otkrije. Ne ide to tako.
Što bi mogla složiti prazna glava? Postavila bi pitanje i objavila općeniti tekst koji je svima poznat. Iste informacije i poznati narativ. Tu ne bi bilo mjesta za ništa novo. Ali netko tko ima iskustveno i dubinsko znanje širi uvijek dublju i transformativnu poruku.
Takav čovjek širi jasnoću koja bistri ono što dosad nije bilo znano.
AI ne misli umjesto nas.
Prazna glava postavlja jednostavno i opće pitanje i na to dobija opći i jednostavni odgovor. Informaciju koju svi već znaju. Narativ koji je svima znan. Tu nema ništa novo što bistri, ništa što mijenja, ništa originalno i proživljeno.
Ali netko tko nosi iskustveno i dubinsko znanje radi nešto sasvim drugo. Priča sa alatom. Objašnjava. Ispravlja. Vraća se. Ogoljuje sloj po sloj dok ne dođe do onoga što je stvarno htio reći. Ponekad je to proces od nekoliko sati. Ponekad traje danima i duže.
Tek na kraju izlazi finalni tekst. Ali tekst je samo forma. To znanje i iskustvo je bilo u čovjeku cijelo vrijeme. Sad je to znanje samo našlo način kako da izađe i bude korisno i za druge.
Često vidim kako se neke ljude napada. Tekst im je genijalan ali im dođu samoprozvani pametnjakovići koji kažu to ti je pisao AI. I takvi pametnjakovici ne da ne znaju napisati tekst nego ne znaju ni izraziti nijednu smislenu pametnu rečenicu.
Misle da je sve prosto i jednostavno kao što je i njihova glava. Umjesto da su zahvalni na znanju oni gaze poruku. Naglašavaju alat i ignoriraju poruku.
Mene osobno najviše zanima ŠTO se dijeli.
Jer pisanje kao vještina i poruka kao informacija nisu isto.
Romani postoje da uživamo u priči i stilu pisanja. Poezija postoji da uživamo u ljepoti rime.
Isto tako kada netko prenosi znanje iz svog iskustva i spoznaje onda pažnja treba biti na njegovom znanju a ne na stilu pisanja. Ako nam nešto pomaže da shvatimo što nam dosad nije bilo jasno onda treba cijeniti poruku a ne napadati onoga koji je dijeli. Nemojmo tražiti tada topli izraz i ukrasni stil. Tko želi uživati u priči i književnosti može čitati romane ispred kamina. Onda će imati i toplinu i stil zajedno u jednom ugođaju.
Netko će reći idealno bi bilo da postoji kombinacija stilskog pisanja i znanja u jednom spoju. Ali, zaboravljamo da ovaj svijet nije uvijek idealan. Nekad se dogodi i idealno djelo, ali kad se i ne dogodi ne trebamo odmah odbacivati nečiji rad. Pametnije je da odredimo što nam je prioritet u određenom trenutku.
Možda nam je ostala navika tražiti pisca a ne poruku. Možda je nekima i dalje bitnije ime od razmijene znanja.
Ime i titula dolaze iz svijeta dualnosti. Ja polako blijedi i zamjenjuje ga “mi”. I to je dobro jer to je put jedinstva.
Bitno je dijeljenje a ne ego vlasništva. Moramo shvatiti da sve dolazi iz više razine. Iz Jednog. Mi smo samo kanal. Jedno ne poznaje vlasništvo. Jedno zna samo za dijeljenje. Načini kako se dijeli su različiti, ali nijedan nije manje vrijedan.
Jasnoća koja bistri ono što dosad nije bilo znano nije isključivo dar pisca nego čovjeka sa iskustvom. To je dar onih koji su živjeli dovoljno duboko da razumiju što drugi još ne vide.
Takvi ljudi su godinama šutjeli jer nisu imali most između misli i teksta.
Most sada postoji i poruka prolazi.
I to je jedino što je važno!
