Netko bi rekao na ovaj skladni prizor…žena je slagala kompoziciju za still life fotografiju.
Nisam ništa takla osim kamere. Sve ostalo aranžman je Prirode i pokretačke sile Apsoluta iza nje.
Netko bi rekao vjetar i kiša otpuhali. Ali kad je slučajnost bila tako savršeno lijepa?
Isti aranžman sam imala i prije tri dana.
Tada je bio sunčan dan i ruža je spontano ispustila svoje ruho.
Koliko truda mi ljudi ulažemo u izgled tijela ili doma i uglavnom nikad ne osjećamo da je sve savršeno i da ništa ne treba popravljati.
Pa još dodajemo sintetičke objekte i boje da barem dobijemo osjećaj sklada ali on redovno stalno bježi jer kopija forme nikad ne može zamijeniti čistu ljepotu Prirode.
Čovjek koji je u žurbi ili nametnutom strahu samo prođe pored ovakvih znakova i rijetko ili nikad ih ne primjeti.
Nema težeg zatvora od vlastite glave i misli u njoj.
Kad se spustimo u tijelo i srce i vid se poboljša i postajemo svijesni prave stvarnosti koja ne ovisi o vijestima i narativima.
Mi smo centar iz kojeg se kreira naš svijet, samo se trebamo usuditi tako i živjeti.
I tada čuješ pticu koja pozdravlja ujutro, gledaš život i prirodu kako struji i buja. Stablo ti postane prijatelj a ruža najljepše platno koje živi i mijenja se ispred tebe i ne visi samo kao statični ukras na zidu.
Ne trebamo tražiti Apsolut u hramovima ili čekati da ga nađemo u rajskim svjetovima. On je već tu. Diše u nama, gleda kroz nas, djeluje kroz i oko nas.
Mi smo unutar Božanskog Tijela, iskre unutar kozmičkog ritma Najvišeg.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
