Preko knjige koja me oduševila i koju sam pročitala dva puta zaredom, došla sam do knjige koja me oduševljava i koju ću sigurno pročitati nekoliko puta kako bih iz nje upila što je moguće više stvari. Pri tom ne mislim na pamćenje riječi, već osjećaja koji se bude u meni i koji me inspiriraju na još dublje otkrivanje mene same.

Ono što je, između svega ostalog, nit vodilja slijedeći je citat:

“Voda je pozvana onom što je veće, oceanu gdje struje počinju i završavaju. Na taj smo način vođeni kada vjerujemo svom izvoru i puštamo mu da nas vodi do punijeg, sretnijeg izraza života.” (J. F. Twyman)

Svi potoci nekamo idu, ma kako mali bili. Jednostavno teku i omogućavaju da život uz njih buja. Sve rijeke isto tako nekamo teku. Jednostavno teku i omogućuju ciklusu života i smrti da se izmjenjuje. Svi smo mi pojedinci, ma kako se sami sebi činili beznačajni i mali, potoci koji mogu omogućiti životu bujanje. Svi mi na kraju idemo u istom smjeru, samo kroz različite šume ljudi, iskustava, problema i izazova.

Promatram svoje promjene i promatram ljude oko sebe. Svi mi možemo biti bistri potoci, no neki uporno biraju bježati od toga. Što pod time mislim? Uvjerena sam kako sama za sebe vrlo često ne znam na racionalnoj i logičnoj razini što je najbolje za mene. S time u vezi, sve manje mi pada na pamet prosuđivati što je za nekog drugog najbolje. Od onih koji mi nameću svoje viđenje stvari što je za mene najbolje, trenutno bježim u širokom luku.

To su moji izbori koje trenutno donosim, što ne znači da ću i u budućnosti razmišljati isto. U tome i jest čar i svrha: mijenjati se, otkrivati sebe i život. No, vrijeme je da se vratim na temu. Sumnjam kako potok zna kako i kamo treba teći. Jednostavno osjeti kojim putem najlakše, najbrže i služeći životu oko sebe može doći do neke rijeke ili mora. Koliko često vidite biljku koja izraste u nekoj rupici u betonu ili asfaltu? I u tim situacijama pitam se: „Kako si izrasla ovdje?“ Ono čime sama sebe nekad sputavam upravo su pitanja: „Kako? Zašto? S kime? Do kada?“ itd. Biljka se ne pita. Ona samo raste. Potok i rijeka se ne pitaju. Oni samo teku.

Jučer sam imala prilike slušati i sudjelovati u jednom kratkom životnom razgovoru s dragom osobom iz djetinjstva i osobom koju sam tek upoznala. Jedna je upravo dala otkaz i riječima ne može izraziti slobodu i radost koju osjeća. S time da je opisivala i nezadovoljstvo koje je i dovelo do te odluke. Nisam niti imala potrebe čuti te riječi, jer sam sama iskusila taj osjećaj, tu slobodu i radost, kada napravite nešto što i sami možda racionalno ne razumijete, ali ste toliko sretni i oduševljeni da ta logika nije niti važna.

I obično se tada nešto dogodi što niti ne sanjate u najluđim snovima. S druge strane slušam osobu koju sam tek upoznala kako joj je na poslu stresno i frustrirajuće, kako boravak na poslu znači i grč u želucu. Suosjećam i s time. Ja nisam osjetila grč u želucu nego neku knedlu u grlu. Poanta ovoga teksta je u tome da tijelo zna, emocije znaju, mi znamo koji put, odnosno trenutna odluka je put kojim najlakše, najbrže i služeći životu oko sebe možemo doći do svog oceana, odnosno ispunjenijeg i sretnijeg života.

Naša logika ne želi to prihvatiti zbog nekog razloga. Grč u želucu, knedla u grlu, glavobolje, ovakve i onakve bolesti samo su pokušaji komunikacije tijela s nama. Tijelo nam govori: „Hej, čovječe! Ovo ti ne služi! Ovo te baca u neravnotežu! Zbog ovoga bistar potok postaje ustajala i smrdljiva voda! To ne donosi život! To te polagano ubija! Postoji nešto bolje!“ S druge strane, osjećaj slobode i radosti su također načini komunikacije s nama samima: „Hej! Bravo! To je to! Tu je taj put najmanjeg otpora! Tu je život!“

Ne, ne govorim vam kako trebate dati otkaz ili srezati neke međuljudske odnose ili bilo što drugo. Govorim vam kako nije loše malo razmisliti što vam tijelo u ovom trenutku govori, što vam osjećaji govore, je li to sve u smjeru životne radosti i poleta ili je u smjeru bezvoljnosti, očaja i depresije. Racionalno sigurno ne možete znati što je za vas najbolje, ali možete osjetiti što je za vas u ovom trenutku najbolje kada ste spremni malo porazgovarati sa cijelim svojim bićem. Racionalnost ima svoju važnu ulogu, ali ne toliko važnu ulogu koliko smo joj mi ljudi dali. Sve u prirodi jednostavno postoji i živi, samo se mi ljudi mučimo tokom života. Meni je to nešto za zapitati se. Nadam se da je i vama.

Želim vam radosnije i ispunjenije sutra…