Kada sam bila dijete, često sam se pitala kako je moguće da jedan čovjek (Isus) svojom smrću otkupi tuđe grijehe, čak i grijehe ljudi koji tada nisu niti približno postojali. I nedavno sam počela gledati tu priču iz malo drugačijeg kuta.
Ovo je osobni doživljaj priče o Isusu, njegovom djelovanju i smrti. Ne tvrdim da je ispravan, niti imam potrebu da se bilo tko s time složi ili ne složi. Jednostavno iznosim ono što mi leži na duši onako kako mi leži na duši. Družeći se sa podsvjesnim i nesvjesnim osobnim i kolektivnim energetskim blokadama, primijetila sam kako mnogi putevi vode upravo do načina doživljavanja Isusa i njegove „žrtve“.
Ukratko, priča kaže da je Isus kroz svoj život radio čuda, iscjeljivanja, propovijedao o Božjem Kraljevstvu, bio Sin Božji, umro je na križu kako bi iskupio naše grijehe i na kraju je uskrsnuo. No, je li on sam sebe zaista žrtvovao za iskupljenje tuđih grijeha? U tom dijelu bilo bi zgodno otvoriti svoje programirane okvire i sagledati stvari i iz drugog kuta. No i kad se sagledaju stvari iz drugog kuta, opet postoji izbor reći: „Ok, ovdje ima nešto./Ok, ja i dalje ostajem pri svom vjerovanju.“ I koji god izbor bio, sve je ok.
Ono kako osjećam da stvari zapravo stoje ide ovako:
Isus je zaista bio iznad svog vremena te povezan s Božanskim u Sebi. Živio je multidimenzionalni potencijal ljudskog bića, radio čuda, iscjeljivanja i zaista mudro zborio. Bio je vjeran Onome Što On Jest, slušao je Božansko unutar Sebe bez kompromisa, bez potrebe da se ikome svidi i bez potrebe da se s ikim nadmeće te natječe. Imao je integritet i sa svojim integritetom nije trgovao zbog ikoga i ičega.
Kao takvog, dio ljudi odlučilo ga je slijediti kao učitelja. Taj dio ljudi bio je spreman zasukati rukave i nešto napraviti sa svojim životima, unijeti neke promjene u svoja shvaćanja sebe i svijeta oko sebe.
No, dio ljudi smatrali su ga prijetnjom. To su ljudi koji nisu imali otvorena osjetila i umove za promjene, često ljudi kojima su pravila i očekivanja društva bila važnija od onog jednostavno ljudskog i praktičnog. To su ljudi koji nisu bili spremni zasukati rukave i unijeti u svoje živote neke promjene. Bilo je važnije slijediti ono poznato i ono gdje se osjećaju „sigurno“, često i gdje mogu nastaviti igrati igre žrtva-nasilnik-spasitelj.
Isus je znao da ga neki doživljavaju kao prijetnju, ali bez obzira na to slijedio je svoju Pjesmu Srca i bio Ono Što Jest u prvom redu zbog Sebe i istovremeno znajući da time što živi s integritetom najbolje može doprinijeti i onima oko sebe samim svojim autentičnim postojanjem.
Isus nije bježao, jer nije imao od čega bježati. Nije se borio, jer nije se imao s kime boriti. On je bio To Što je Bio i beskompromisno radio ono što je bio Njegov autentičan, neponovljiv i veličanstven Put. Usprkos tome, oni koji su ga smatrali kao prijetnju odlučili su ubiti čovjeka, žrtvovati jedan život sa ciljem održavanja svojih života izgrađenih na živom blatu, misleći da će time riješiti problem. Ali nisu time riješili problem, već su ga samo produbili.
I najlakše je bilo priču da su Isusa žrtvovali ljudi bez integriteta pretvoriti u priču da se Isus žrtvovao za nas. Isus nije žrtvovao ništa. Bio je to što je bio i snagu za biti trn u oku zaostalom mentalitetu društva crpio je u Božanskom unutar sebe.
I danas živimo u društvu prepunom pojedinaca bez integriteta, bez uopće svijesti što je njihova Pjesma Srca. Živimo u društvu koje vjeruje da su drugi odgovorni za njihove probleme, unutarnja stanja i životne situacije, a uz to i vjeruju da ako se netko drugi ili nešto drugo promijeni, ako ih netko drugi spasi, da će sve biti u redu.
To je san koji se neće nikad ostvariti jer je ključan problem današnjice što trgujemo sa svojim integritetom za malo prividne sigurnosti, mrvice nečije pažnje i tzv. ljubavi (koja vrlo često više liči na trgovinu nego ljubav) ili prividnog osjećaja pripadanja, pa čak i za malo lijepih (i često ispraznih) obećanja… I većina ljudi uopće ne želi priznati da ima problem, guta ga unutar sebe, racionalizira, projicira i u svakodnevnom životu stavlja razne maske kako bi druge uvjerio da su dobro, da su žrtve tuđih ponašanja i odluka ili da su superiorni i da rade sve kako bi drugima bilo bolje (često uz njihove pretpostavke što bi za druge bilo dobro, bez da te druge pitaju za mišljenje).
I nedavno sam pročitala kratki tekst na nekoj fotografiji koji kaže da kad nas zmija ugrize nećemo tražiti zmiju i govoriti joj kako nije u redu što nas je ugrizla, nećemo tražiti da nam se ispriča, već ćemo se pobrinuti da očistimo i zacijelimo svoju ranu. Isto tako, kad nas netko povrijedi, najmudrije što možemo napraviti je pobrinuti se da rana koju osjetimo unutar sebe iscijeli. Nekad to znači otići od nekih ljudi, nekad to znači promijeniti navike ili potražiti stručnu pomoć. Nekad to znači bilo što što osjetimo da nam je u tom trenutku potrebno kako bismo bez borbe i bijega osjetili ono što osjetimo unutar sebe sa svrhom širenja vlastite svijesti bez obzira koliko nešto u nekom trenutku boljelo. Iako, sve više imam dojam i osjećaj kako je sve oko nas samo energija, tj. svojevrsna informacija te da se bol pojavljuje kad imamo otpor od slušanja i razumijevanja tih informacija.
Kad glumimo da smo bolje nego što jesmo, kad radimo nešto zbog očekivanja drugih, kad žrtvujemo sami sebe iz namjere da pomognemo drugima i sl., kopamo sami sebi jamu, jer se time odričemo integriteta i time ne poštujemo ono Božansko u nama što je originalno, veličanstveno i prekrasno na svoj način. Istovremeno to često znači biti trn u oku društva koje slijepo slijedi pravila, navike i očekivanja.
Imam sreću u životu što imam čast i zadovoljstvo družiti se i rasti s osobom kraj koje zaista mogu biti ja u kojem god stanju i fazi. I ta druga osoba pozvana je biti upravo ono što jest, bez da se nešto posebno trudi, očekuje, hoda kao po jajima… I sve teče s lakoćom, što ne znači da nekad taj odnos nije prepun lekcija, prilika za osvijestiti svoje slijepe točke o nesvjesnim i podsvjesnim energetskim blokadama te da je kroz to osvještavanje uvijek lako prolaziti. Nije… Ali imati osobu kraj sebe koja je jednostavno to što ona jest i biti kraj te osobe to što jesam (odnosno bolje reći zajedno otkrivati to što jesmo, budući da smo previše puta u životu trgovale sa svojim integritetom zbog malo ljubavi, pažnje i prividnog osjećaja pripadanja) je takav neopisivi blagoslov. I da bi živjele taj blagoslov ne trgujemo niti sa svojim niti tuđim integritetom, obje smo spremne učiti jedna od druge, obje smo spremne biti jedna drugoj ogledalo i obje smo spremne jednostavno biti tu kad se u nekom trenutku „slomimo“ pod teretom boli, tuge, ljutnje, razočaranja, nemoći… I obje smo spremne jednostavno tražiti način kako taj trenutak „slabosti“ iskoristiti za otkrivanje svoje snage i širenje svoje svijesti.
Da… Isus je bio primjer kako biti Ja povezan s onim Božanskim u sebi bez kompromisa, pa i po cijenu života (iako je upitno što nekome s takvom svijesti i znači riječ „život“)… Sad je samo pitanje koliko svatko od nas trguje s onim što osjeti kao svoju Pjesmu Srca (koja je uvijek povezana s Nečim Puno Većim od Nas, možemo To zvati i Bogom) za malo prividne sigurnosti, prividnog mira u kući, prividnih prijateljstava i drugih međuljudskih odnosa…
S ljubavlju,
Rebeka
