U subotu 05.08. 2023. godine osjetila sam kao da bih se mogla slomiti pod teretom brige zbog svog „neuspješnog“ obrta Put Pjesme Srca. Osjetila sam potrebu kako mi treba nekoliko dana društvene izolacije u smislu da sam sama sa sobom, bez interneta, bez mobitela, bez ikoga koga slušam i bez ikoga kome išta govorim. Rekla sam mužu kako se i zbog čega osjećam te ga pitala kakve sve opcije postoje da si to što trebam i priuštim. Malo sam ga šokirala time, no vrlo brzo shvatio je koliko mi to treba, iako možda nije skroz razumio što mi je.
U roku nekoliko sati našli smo način kako da ostanem sama kod kuće. U ponedjeljak smo obavili što smo još trebali, a on je odlučio otputovati na nekoliko dana. Dogovorili smo da ću upaliti mobitel jednom dnevno na maksimalno dva sata kako bih mu javila da je sve ok i da čujem da je i kod njega sve ok te kako bih vidjela ima li sms-ova koji govore da me netko od bliskih ljudi nešto hitno treba.
Od trenutka kada smo pronašli način, ušla sam u neki neobičan i intenzivan energetski proces. Ne mogu reći da se radilo samo o podsvijesti, već bih rekla da se više radilo o radu s nesvjesnim silama unutar mene. Nesvjesne sile upravljaju dobrim dijelom naših života samo je pitanje koliko pažnje posvećujemo tome da ih razumijemo, prihvatimo, integriramo, transformiramo… ili napravimo s njima što je potrebno kako bismo se vratili u ravnotežu i osjećaj Cjelovitosti.
U utorak 08.07. napisala sam tekst na FB stranici Put Pjesme Srca u kojem sam objasnila zbog čega sam se odlučila potpuno izolirati od društvenih utjecaja i informacija te biti prisutna samo za sebe. Tekst na kraju nije objavljen i na Epohi, jer sam im zaboravila poslati link za tekst, pa koga zanima i taj tekst neka ga potraži na FB stranici. Dan prije javila sam najbližim ljudima što sam odlučila napraviti i kako me mogu dobiti u slučaju hitnosti i svima želim i ovim putem zahvaliti na razumijevanju, podršci, na prihvaćanju moje odluke bez drame i dodatnih pitanja.
Kada je muž zatvorio vrata za sobom, isključila sam internet i započela svoju odluku provoditi u djelo. Nisam znala što planiram ni kako planiram, samo sam slijedila unutarnje impulse.
I da me netko promatrao izvana, rekao bi možda da ništa ne radim i da volim ljenčariti, ali to je bilo sve samo ne odmaranje i ljenčarenje.
Na kraju je ispalo da sam, osim što sam se izolirala od društvenog svijeta, spontano promijenila prehranu koja se sastojala samo od svježeg voća, povrća i orašastih plodova. Tuširala sam se hladnom vodom, što inače ne radim te sam išla spavati oko 21, 21:30 (što mi inače nije baš svojstveno u zadnjih nekoliko godina). Bilo je tu još nekih promjena i sve te promjene koje sam napravila odjednom izvuklo je toliko „čudovišta iz podsvjesnog i nesvjesnog ormara“ unutar mog Bića.
Shvatila sam kako kreativno izražavanje kojem sam sklona, ručni radovi, poslovi oko održavanja higijene doma… često služe kao bijeg od sebe. Zbog toga sam se čak suzdržavala i od toga da tih dana neke kreativne ideje počnem pretvarati u stvarnosti. I čim bih se usprkos naviknutoj potrebi da stalno nešto radim i mislim i mislim da radim suzdržala od nje, rekla bih sama sebi: „Rebeka, tu sam za sebe. Spremna sam slušati boli i rane i traume i potisnute emocije i ograničavajuća uvjerenja od kojih bježim većinu života ili s kojima se borim. Odustajem i od borbe i od bijega, jer me ta borba previše iscrpljuje i umara. Ne mogu više tako i ne želim više tako. Tu sam za sve svoje boli. Spremna sam ih čuti i vidjeti. Spremna sam ih prihvatiti i zagrliti, ma kakve god one bile.“ Ono što se događalo u tim trenucima teško mi je uopće i pokušati pretočiti u riječi. Raspadala sam se nekoliko puta dnevno i ponovno sastavljala. Sama sebi sam se čudila i divila koliko sam napredovala u tim procesima, koliko s više mira i iskrene brige za sebe ulazim u te procese. Jer i ti procesi znali su služiti kao vrsta bijega od životne realnosti koju živim, a koja mi nije baš po volji.
Noći su znale biti vrlo zahtjevne. Oko 21 h ili malo prije svladao bi me ogroman umor i kada bih ga osjetila otišla bih oprati zube i spavati. No, usprkos umoru ne bih neko vrijeme mogla zaspati zbog težine i različitih senzacija u tijelu koje bi se počele javljati. Nekad bi to bili bolovi, nekad trnci, nekad neka težina u plućima zbog kojih bi mi se činilo da ne mogu disati punim plućima, nekad kao neko probadanje. Kada bih i to prihvatila, kada bih bila uz sebe i u tim neugodnim fizičkim stanjima, zaspala bih, a onda bih se u neko doba noći probudila s drugim senzacijama. Kada bih i njih prihvatila, zaspala bih ponovno i obično sam spavala do oko 10 h. Nekad sam imala potrebu leći i poslije podne. Uglavnom, kad god sam osjetila potrebu da odem spavati ili da odem u energetski proces, to bih napravila.
I u tih nekoliko dana gotovo potpune društvene izolacije i onda nekoliko dana djelomične društvene izolacije (išla sam van, uključila mobitel s isključenim zvukom, ali nisam se vratila na internet niti sam nosila mobitel sa sobom kada bih negdje išla), toliko se toga unutar mene promijenilo. Toliko vrijednosti, percepcija i stavova se srušilo zbog shvaćanja njihove besmislenosti i nepovezanosti s prirodom čovjeka.
Ono što me najviše dotaklo je shvaćanje koliko sam nevažna. I kad kažem nevažna ne mislim u smislu da sam ja maleno, nemoćno ljudsko biće, koje je u sustavu samo broj, a ne živa osoba. Ne mislim u tom smislu, već da život ne treba doživljavati toliko ozbiljno, dramatično i sl.
Ispada da sam do sada živjela u nekoj iluziji u kojoj postoje dvije krajnosti. Jedna krajnost je dio mene koji pati jer živi u uvjerenju i osjećaju manje vrijednosti i ulozi žrtve. Taj dio mene svim silama se trudi drugima udovoljiti, biti tu za druge, a sebi priuštiti mrvice mrvica. I onda se taj dio mene samo troši i troši, a zapravo ne dobiva ono što mu treba.
S druge strane, postoji dio mene koji misli da je jako važan, koji misli da bliski ljudi bez mene ne bi mogli živjeti, neki dio koji glumi veličinu, a zapravo se ne osjeća velik. Zato kažem da je to iluzija u kojoj postoje dvije krajnosti. Možda me razumijete, možda ne. Tko je spreman na ovo, shvatit će.
Shvatila sam kako je život potpuno neosoban i kako mu uopće nije važno jesam li ja živa ili ne niti mu je važno kako koristim svoj život. Shvatila sam kako je svatko od nas jedinka koja živi svoj život u kojem sam sebe doživljava kao glavnog glumca u predstavi, a svi ostali su sporedni glumci, ma koliko bliski i važni bili. Ja sam svima, osim sebi, samo sporedni glumac i to je tako oslobađajuće!
Svi, apsolutno svi mogu živjeti bez mene. Nitko ne ovisi o mom postojanju, ali ako odlučimo neke trenutke života provesti zajedno možemo ih jedni drugima oplemeniti ili zagorčati – naš izbor.
Čini mi se da se gornja rečenica odnosi i na ljude u ulozi roditelja, a koji misle da život njihove djece ovisi o njihovom postojanju. Ne ovisi. Da, u većini slučajeva je bolje kada dijete ima roditelje, no preživljavanje djece ne ovisi o postojanju roditelja. Recimo da malo dijete izgubi oba roditelja u automobilskoj nesreći (ne daj Bože nikome, ali moguće je). Da – to bi bila trauma, ali o djetetu bi se pobrinula šira obitelj, socijalne službe, udomiteljske obitelji, posvojitelji – uglavnom, netko bi se našao. I možda me sad osuđujete jer ovo pišem, možda osjetite mržnju, ljutnju, gađenje ili nešto slično prema meni, ali tako je. Jedno je davati sve od sebe da bismo odgovorno i s integritetom pristupili bilo kojoj životnoj ulozi i istovremeno brinuli i o svojoj ravnoteži i zdravlju, a drugo je žrtvovati se za nekoga/nešto i time sebe izbacivati iz ravnoteže. Nitko ne ovisi o mom niti o vašem postojanju. Da sada umrem, da – nekima bi nedostajala, ali vrlo brzo bi našli način kako živjeti bez mene. I to je savršeno prirodno i u redu. Ako se netko ne bi mogao prilagoditi životu bez mene, onda bi njima zapravo trebala stručna pomoć u procesu tugovanja i prilagodbe. Prilagođavanje je prirodno i tko se ne zna prilagođavati, ima problem tamo gdje ga ne bi trebalo biti.
I zašto je meni to oslobađajuća spoznaja?
Zato što me nitko zapravo ne treba. Niti sam ja ikome išta dužna. Dobila sam (ili izabrala) ovaj život i mogu birati kako ću ga koristiti. Mogu birati s čime ću hraniti svoje fizičko tijelo, mentalno tijelo, emocionalno tijelo i dušu. Mogu birati kako ću ulagati svoje vrijeme. Mogu birati dijeliti svoja znanja, vještina i iskustva. Mogu birati osuđivati i jadikovati, a mogu birati i biti usmjerena na rješenja i kroz krize učiti, rasti i razvijati se. Mogu birati živjeti po tuđim očekivanjima i pravilima, a mogu slušati sebe i pobrinuti se da mirno živim, da njegujem i razvijam mir unutar sebe, upravo ono čemu cijeli život težim, a većinu života smatrala sam da će mir doći kada se svijet izvana uskladi s onim što mislim da će mi donijeti mir unutar mene. Ali mir postoji unutar mene, bez obzira na vanjske situacije i jedino tko i što stoji između toga hoću li ga osjetiti ili ne je moja odluka. Nitko i ništa drugo. Moja odluka.
Odlučila sam biti nekoliko dana prisutna samo za sebe. I ne mogu reći da mi je to teško palo, da mi je nešto posebno ili netko posebno nedostajao. Znala sam da je faza prolazna (kao što je sve prolazno) i odlučila sam tu fazu iskoristiti maksimalno da još bolje upoznam sebe, da zaista shvatim što mi je uistinu važno i potrebno.
Osjećaj istinske veličine ide iz spoznaje i prihvaćanja činjenice da u svima nama postoji svjetlo i tama, da postoji izbor prihvatiti to ili se s time boriti, odnosno od toga bježati. Osjećaj istinske veličine ide iz spoznaje da svoj život mogu shvatiti kao dar i priliku da barem u okruženju u kojem se krećem donesem veću vrijednost, dublje razumijevanje sebe, načine oslobađanja od „unutarnjih čudovišta iz ormara“, da nekome oplemenim život. Mogu život shvatiti i kao potrebu da se žrtvujem za druge, da samo dajem i nikad ne naučim primati ili da samo uzimam od drugih i nikad ne naučim davati, ali oba izbora zarobljavaju u iluziji u kojoj postoje dvije krajnosti – osjećaj manje vrijednosti i osjećaj prevelike važnosti. To više nije moj izbor, što ne znači da neće biti faza u kojoj ću se možda poskliznuti u stare obrasce ponašanja, no znam da i ako se to dogodi da se u svakom trenutku mogu podići i naučiti još koju lekciju te prigrliti još koji dio sebe kojem kronično nedostaje ljubavi i nježnosti.
Hvala svima koji čitate tekstove i što ste ovdje…
S ljubavlju,
Rebeka
