U današnjem svijetu imamo toliko toga za odraditi gdje god bili.

Čak i kad sjednemo ručati, odmoriti noge ili kad odlučimo odmoriti od sjedenja i protegnuti noge – rijetko zaista radimo samo to.

Najbolje znaš sama ili sam za sebe koliko puta uz jelo gledaš u neki ekran, čitaš mailove, odgovaraš na njih, radiš dogovore…

Koliko često uz fizičku aktivnost slušaš podcast, glazbu, radiš planove…

U današnjem načinu života to nije ništa čudno.

Čak dapače, ako nismo stalno s nečim zaokupljeni, možemo imati osjećaj da propuštamo nešto važno u životu, da život juri pored nas i mi ga ne možemo sustići koliko god se trudili. Može nam se javiti i unutarnji samokritičar koji nam govori da smo lijeni i da se trebamo potruditi još više i još više.

Prije ljeta drugi put sam se odlučila platiti profesionalno čitanje svog Human Design profila. Prvo čitanje koje sam platila ostavilo mi je gorak okus jer nisam dobila odgovore koje mogu praktično koristiti u svom životu niti sam dobila objašnjenje osnovnog koncepta da bih uopće mogla dobiti okvir u koji mogu smjestiti dobivene informacije. Bez tog okvira sama nisam mogla te informacije nikako iskoristiti. U tom slučaju, razočaranje i osjećaj da u tim informacijama ima nešto jako korisno i potrebno natjerali su me da samostalno malo po malo učim i povezujem što je to Human Design. I beskrajno mi je drago da je bilo tako. No, ni to mi nije bilo dovoljno, pa sam ipak odlučila ponovno platiti čitanje i iskušati sreću kod nekog drugog.

Ovaj put sam bila oduševljena! Kao da me izulo iz cipela i dalo mi toliko dugo tražene odgovore, novu perspektivu i ideje za testiranje tih informacija u svakodnevnom životu. I dalje se vraćam sadržaju koji mi pomaže na mnogo razina da se konačno posložim i pomaknem iz osjećaja da se vrtim na mjestu, iako ulažem puno energije, vremena i truda da ne bude tako.

U tom čitanju, između ostalog, ispada da je za moj tip i za mene osobno zaista važno znati odmoriti se i odvojiti vrijeme za sebe.

Pogledala sam svoj život unatrag, naročito posljednjih nekoliko mjeseci i shvatila što si radim jer sam tako naučila i jer sam toliko puta iskusila svakakve riječi kad bih prirodno slijedila osjećaj za to što mi je trenutno potrebno. Pokušala bih „kupiti vrijeme za sebe“ tako što bih prvo napravila sve što najbliži od mene traže da bi me mogli pustiti na miru da radim ono što me odmara i ispunjava. Često je ispalo da nikako ne uspijevam dovoljno udovoljiti da to potrebno vrijeme i mjesto da budem sama zaista dobijem.

Također sam shvatila da sam već dugo poput mobitela na 10 % napunjene baterije. Tijekom dana ispraznim se na 2 – 3 %, tek toliko da nastavljam živjeti. Preko noći napunim se opet na 8 – 10 %, ovisno o tome jesam li se dobro naspavala ili ne. Preko vikenda možda dođem na 15 % i onda opet sve ispočetka.

I tada sam počela primjenjivati „blejanje u prazno“ nakon posla. Sjedila bih na balkonu i gledala nebo ili grad. Pogled mi dozvoljava vidjeti jako veliku površinu Zagreba i okolice.

Ubrzo sam shvatila koliko mi pomaže tih nekoliko minuta „blejanja u prazno“, no istovremeno sam shvatila i mnogo toga drugoga o svojim mislima, emocijama, poistovjećivanju s njima, obrambenim mehanizmima, unutarnjem kritičaru itd.

O tome neću dalje. Jer što god rekla, možeš se s time složiti ili ne složiti, vidjeti ili ne vidjeti neku logiku i smisao. No to nije tvoje iskustvo.

I zato te izazivam na vlastito iskustvo „blejanja u prazno“. Za to vrijeme neće se dogoditi ništa. Svijet će se i dalje okretati svojim tokom.

Ako na ovu ideju već pronalaziš raznolike „logične razloge i opravdanja“ da se ne odazoveš ovom izazovu, sve je u redu. I iz te reakcije možeš puno saznati o sebi i tome koliko si dopuštaš odmor, a koliko juriš za ostvarenjem i ispunjavanjem vanjskih zadataka. Možeš saznati i čemu ti to zaista služi – što time zaista pokušavaš dobiti? Trčiš li za nečim što se čini nedostižno? Trčiš li za nečijim odobravanjem, poštovanjem, ljubavi…? Bježiš li možda od onoga što te žulja u tvojoj unutrašnjosti, a to osjetiš u svakom trenutku svog života samo ti?

U redu je i ako te ovaj izazov živcira i ako bi me lansirala ili lansirao na drugi planet. U tom slučaju – javi mi gdje je raketa i kad polijeće. Ideja lansiranja zapravo zvuči dosta privlačno.