To znači da svoju definiciju ljubavi stavljam u ladicu ispravnog, a sve one definicije i dijelove definicija koje se ne uklapaju u tu ladicu bacam u koš za smeće. Je li to dobro? Ne znam. Je li uopće dobro za mene i vas takvo preispitivanje, zadiranje u smisao sustava koji je stvaran tisućama godina? Je li došlo vrijeme ili dolazi vrijeme u kojem ljudi trebaju napraviti korijenite promjene u funkcioniranju društva, u učenju o smislu života? Možda. Ja bih voljela da je tako.

Možda sam jedna od onih koji bježe od realnosti. Tako bi barem kazali neki ljudi. Možda sam samo malo prestroga prema sebi, drugima i društvu. Od kad znam za sebe moja realnost je moja kreativnost, ja udubljena u razne knjige, često preteške za moju dob. Ja udaljena od događaja u svijetu, od popularnih ljudi, činjenica koje bi kao trebali svi znati pod općom kulturom. Zbog meni nepoznatog razloga takve stvari nikada me nisu interesirale. Danas se često osjećam poput glupače jer ne znam što se događa, ali i ne želim znati. Katkad se osjećam kao da ne znam s ljudima pričati o „normalnim“ stvarima, tim nekim činjenicama iz opće kulture, događajima oko mene. Ne znam. Kada razgovaram s ljudima nekako ispadne da se gotovo uvijek dotaknemo „dubokih“ tema. Života. Smisla. Katkad se pitam trebam li otići na neko psihijatrijsko/psihološko/neurološko ispitivanje jer moj mozak ne pamti ono iz novina, ne pamti dugoročno neke stručne nazive… Možda je samo pitanje moje volje i zainteresiranosti. Brzo pamtim i brzo zaboravljam. IQ, barem su tako rekli, iznad prosjeka je. No, što je to točno IQ? Za sada još relativno dobro funkcioniram u društvu. Pitanje je koliko ću još dugo? Kad ću nekome stati na žulj i biti proglašena ludom. Možda nikad. Vidjet ćemo.

U zadnje vrijeme nekako sam bezvoljna, ne znam što hoću, ne znam kamo se usmjeriti, nedostaje mi sna… Nije da se nešto posebno brinem zbog toga. Ovo je samo još jedna životna faza, možda zatišje pred oluju. Isto tako puno toga preispitujem. Danas se toliko pažnje posvećuje porukama koje razni mediji svakodnevno šalju javnosti. Većina vijesti i poruka je negativno, usmjereno na materijalizam i ljudi se vrte u tim mislima, bez perspektive svijetle budućnosti. Kako da u takvom svijetu pronađem mir i sreću? Kako da u takvom svijetu spoznam realnost? To što svaki dan čujemo, vidimo, okusimo nije realnost. To je samo tumačenje realnosti. To je samo jedna strana medalje. Ja želim više. Želim vidjeti stvarnost i želim saznati kako to mogu postići. Kako, kada sam od malenih nogu, a i vi skupa samnom, stavljana u neke okvire društvenih sustava, kada nisam naučena slušati svoju intuiciju i krojiti život prema njoj, nego sam naučena slušati, pokoriti se zahtjevima u prvom redu obitelji i obrazovnog sustava. Možda svatko kad se rodi zna što mu je činiti na ovom svijetu. Ako je to istina, društvu je uspjelo zbuniti me. Zbuniti me i djelomično unesrećiti. Djelomično, a možda i u potpunosti sama sam si kriva, jer nisam znala, a često još i uvijek ne znam izboriti se za sebe. Ne znam, kad zapravo ne znam tko sam. Kako bih i znala kada me, od kad znam za sebe, uče da budem uklopljena u društvo, a i kada poštujem ta neka pravila i navike ja se i dalje ne osjećam kao da pripadam, ali glavno da ne radim probleme i ne rušim stvoreni poredak. Moj način razmišljanja jednostavno je oblikovano prema tuđoj zamisli što u ovom životu treba raditi. Puno učiti, biti marljiv, dobar, dobiti papir kako bi mogli lijepo zarađivati, bez pretjeranih inovacija, pokoriti se i biti marioneta. Možda se varam, možda je svijet puno ljepše mjesto od onog kako ga ja vidim. Možda vi vidite smisla, ali ja smisla ne vidim. Ne vidim smisla u učenju činjenica koje zaboravljam, a ne uče me kako se snaći u životu, kako biti sretan, kako voljeti, kako sebe i druge usrećiti, kako živjeti u zajedništvu i slozi. Ne uče me kako pronaći smisao života. Umjesto toga uče me kako izgubiti vjeru i nadu u lijepu budućnost, kako biti sebična zvijer kojoj je jedino bitno imati materijalnu sigurnost i služiti „bogaćenju“ društva, kojoj nije bitno hoće li druge uništiti. Uče me kako izgubiti životnu radost i prepustiti se dosadi i pokoravanju. Mislim da nisam rođena da život posvetim učenju činjenica, osiguravanju materijalnog bogatstva, pokoravanju tuđim ciljevima i željama što bih ja sa svojim životom trebala učiniti. Mislim da sam rođena da ostvarim sebe, a problem je što ne znam tko sam, što sam izgubila to znanje. Ja nisam ovo tijelo, ja nisam ovaj um, ja sam ono nešto što mi nije ni bitno da definiram, nego mi je bitno da osjetim unutar sebe. Samo se pitam kako da to učinim? Tko me tome učio? Nitko!!! Nitko… Kako žalosno…

Rekla sam da ne vjerujem medijima jer prikazuju jednu stranu medalje onako kako nekima odgovara. Ne vjerujem ni znanosti. Danas se ta znanost, bar se meni tako čini, previše veliča. Nemam ništa protiv istraživanja, spoznavanja, preispitivanja. Veći problem vidim kod društvenih znanosti, no ni prirodnim znanstvenicima ne vjerujem u potpunosti. I oni su uspjeli dokazati samo dio stvarnosti, dio zakonitosti prirode i života, a uvijek postoje iznimke od pravila. Daleko od toga da znanost nije pridonijela razvoju društva, no je li to stvarno razvoj društva ili nazadovanje, kada ljudi zapravo i dalje ne znaju tko su, kada se većina ljudi ponaša kao da je jedini smisao života imati novce, dobar posao i obitelj. Gdje se u toj priči njeguju odnosi s drugim ljudima, altruizam, zdrav odnos prema samome sebi? Gdje? Recite mi u kojoj to zemlji, kako bih se mogla tamo preseliti… Što se tiče znanosti, niti u nju ne vjerujem iz još jednog razloga, pogotovo kada se radi o društvenim znanostima. Moguće je rezultate protumačiti onako kako nekome u tom trenutku odgovara. Isto kao i u medijima tu se onda prikazuje jedna strana medalje objašnjena iz jednog ili nekoliko kuta gledanja. Daleko od realnosti. Možda sam stvarno u krivu i radim sama sebi probleme i možda bježim od stvarnosti time što nisam upućena u ono što se događa, time što ne vjerujem. Kako sam starija to manje vjerujem u ono što postoji na ovom svijetu. Jednostavno je protiv mojih još dječjih viđenja svijeta da na svijetu ima dovoljno svega za sve ljude ovog svijeta. Samo kad bi se ljudi koji imaju previše, toga mogli odreći, kada bi se shvatilo da sve što postoji pripada svima. Da bi život trebao biti jednostavan, no mi ga činimo kompliciranim. Ne treba puno da se živi i bude sretan. Treba krov nad glavom, topli obrok, nekoliko „krpica“ za obući i par cipela, dobar odnos prema sebi i drugima i rad koji vas ispunjava. Ali ne… Mi moramo imati puni ormar svega i još govorimo da nemamo što za obući, cijeli ormam cipela, puni frižider, ali nema se što za pojesti. Mi moramo raditi ono što ne želimo samo kako bi imali za kruh. Rijetki su ti koji nemaju u svojem brlogu TV, bez kojeg se lijepo može živjeti. Rijetko tko danas nema mobitel, rijetko tko danas i ako ima mobitel ne prati što je u modi i u skladu s tim mijenja to čudo tehnologije. Čemu? Rijetko tko danas nema krov nad glavom. Govorim barem za područje Hrvatske, toliko prekrasne i bogate zemlje nastanjene glupim ljudima. Glupim u smislu da ne znaju živjeti s onim što imaju pred nosom, nego zbog nekih meni neshvatljivih razloga želimo tuđe. I oni koji to primjećuju samo puno pričaju, ne djeluju, uključujući i mene. Nisam ništa bolja od vas ostalih blesavih, ukalupljenih ljudi. I ja imam pun ormar odjeće, obuće previše, frižider i TV doduše nemam (bar ne u Zg-u), nemam najnoviji mobitel, ne patim na marke, prilično sam skromna, ali daleko od toga da živim jednostavno, onako kako mislim da bi se moglo i trebalo. Zašto? Ne znam točno ni sama. Možda zbog straha da se ne bi u društvu osjećala još luđe i gluplje, vjerojatno i djelomično zbog toga što nisam sigurna tko sam, kojim putem krenuti.

Jednostavno ne znam što bih vam još rekla, osim da želim rasti kao osoba i da želim ispuniti svrhu svog života, a ne živjeti u nekom kalupu koji ranjava moju dušu. Ne želim težiti samo materijalnoj sigurnosti. Ne želim se uvući u dosadu radnog mjesta na kojem se nalazim samo zbog toga jer moram nešto jesti. Želim raditi nešto što me uveseljava. Želim živjeti sebe. Želim se osjetiti, čuti svoje srce i krenuti svojim putem, pa značilo li to da moram od vas biti proglašena ludom. Najlakše je nekome pronaći neki poremećaj ako nije shvaćen, ako se ne uklapa u norma i pravila društva. Tko traži taj i nađe. Samo nisam sigurna da imam (sada) dovoljno hrabrosti da živim ono što jesam. I jučer sam ispala kukavica. Ponovno. Trebam više vjerovati sebi, samo ne znam kako da to učinim, kad ne znam tko sam ja u sebi, a što je proizvod života u kalupu, a možda je važno samo ono osjećanje sebe u sada. Ne znam… Nadam se da ću saznati ubrzo.