Ponuđah sve što mi je preostalo
u tišini dugog čekanja.
Obećanja su nestajala
poput sjena u rano jutro,
a ja sam i dalje vjerovao
da će mi jednog dana vratiti
sve ono što smo izgubili.

Širio sam ruke
pred golemom, suučesničkom prazninom,
kao da se u njezinu krilu
još uvijek krije odjek tvoga glasa.
Moji su koraci ostali prikovani
ondje gdje naše uspomene još dišu,
gdje vrijeme stoji
pred svime što nismo uspjeli izreći.
Podigao sam utvrdu strpljenja
usred krhotina sumnje,
uzdigao njezine zidove nade
i branio je tišinom,
dok su se temelji polako urušavali
pod teretom neizrečenoga.

A vrijeme je, neumoljivo i tiho,
naposljetku otkrilo istinu
skrivenu u našim šutnjama:
da svako čekanje nije put prema nekome,
da sva obećanja nisu dana
da bi ikada bila ispunjena.
I tako sam ostala
sa šakama punim jučerašnjice
i pogledom koji više ne traži odgovore.
Ne zato što sam prestao osjećati,
već zato što sam napokon shvatio
da čak i najdublja ljubav
ponekad mora pustiti upravo ono
što je najviše željela sačuvati.
I negdje, duboko u meni,
još uvijek postoji ono mjesto
gdje dišu naša sjećanja.
Ne čekam više da se vratiš.

Samo ponekad zastanem
i osluškujem tišinu.
I tada shvatim
da svi odlasci nisu kraj ljubavi,
niti je zaborav
uvjet za nastavak dalje.
Jer postoje ljudi
koje više ne čekamo,
a ipak ih nosimo u sebi
poput tihih tragova
nekog lijepog, davno izgubljenog svijeta.
Neke priče ne završavaju onda
kad ljudi odu,
već onda kad srce
prestane čekati.

A sjećanja?
Ona ostaju.
Ne da nas vrate u prošlost,
već da nas podsjete
da smo nekoć znali voljeti,
čak i onda kad nismo znali
kako sačuvati ono što volimo.
“Neka sjećanja nikada ne nestaju.
Samo naučimo živjeti bez čekanja.”