U posljednje vrijeme sve više primjećujem da gubim interes za ljude. Nije riječ o nagloj promjeni, već o tihom udaljavanju koje se odvija iznutra.

Kao da se nešto u meni pomaknulo – ne prema samoći, već dalje od površnosti. Sve ono što je nekad bilo dovoljno, sada mi se čini praznim.
Živimo u vremenu u kojem je komunikacija brža nego ikad, ali istovremeno i površnija. Razgovori su kratki, svedeni na poruke koje nestaju jednako brzo kao što su i nastale. Riječi više nemaju težinu, a tišina između njih ne znači ništa. Čini se da prava komunikacija – ona u kojoj se ljudi doista susreću – polako nestaje. Preostaje tek razmjena informacija, bez ikakvog razumijevanja.
Ponekad imam osjećaj da ne gubim interes za ljude, već za onaj oblik odnosa kakav nam se danas nudi. Kao da svi sudjelujemo u nekom nevidljivom sustavu u kojem se cijene brzina, slika i dojam, dok se suština gubi. I tada se nameće pitanje – je li problem u meni ili u vremenu u kojem živim?

Što više razmišljam o tome, to mi se više čini da je riječ o široj promjeni. Kao da se ljudi umaraju od stalne prisutnosti, od potrebe da budu viđeni i potvrđeni. U toj buci, ono najvažnije – iskren odnos – postaje rijetkost. I možda se upravo zato događa to povlačenje. Ne kao bijeg, već kao potraga.
U tim razmišljanjima često odem i korak dalje. Ponekad zamišljam život izvan tog sustava – ne kao pobunu, već kao povratak. Povratak jednostavnijem načinu postojanja, u kojem vrijeme teče sporije, razgovori imaju dubinu, a prisutnost znači više od same slike. Život bez stalnog pritiska da se bude nešto za druge; život koji pruža priliku da budeš ono što jesi.
Taj život ne zamišljam kao potpunu samoću, već kao prostor u kojem postoji mali krug ljudi – odabranih, iskrenih, onih koji svijet doživljavaju na sličan način. Ljudi s kojima tišina nije neugodna, a riječi nisu suvišne. U takvom odnosu nema potrebe za dokazivanjem, jer postoji povjerenje.
Možda taj gubitak interesa za ljude zapravo nije gubitak, već filtriranje. Odbacivanje suvišnog kako bi se zadržalo ono bitno. Možda je to početak promjene koja vodi prema dubljem životu – životu koji se ne temelji na broju kontakata, već na kvaliteti povezanosti.
Jer možda prava povezanost ne počinje onda kada upoznamo mnogo ljudi, već onda kada napokon prestanemo tražiti sebe u svima drugima – i počnemo živjeti u skladu sa samima sobom.