Ne moraš me voljeti. Ne moraš me čak ni razumjeti. Ako te način na koji živim, razmišljam, govorim ili koračam kroz ovaj život smeta, imaš pravo na svoje mišljenje. No, više se ne namjeravam mijenjati kako bih se uklopio u tuđe predodžbe o tome kakav bih trebao biti.
Proveo sam previše godina pokušavajući biti prihvatljiv svima. Birao sam riječi, skrivao misli, šutio o onome što me boljelo i smijao se kad mi do smijeha nije bilo. Strahovao sam od osude ljudi koji nikada nisu morali živjeti moj život, nositi moje terete niti voditi moje bitke.
Onda sam shvatio nešto važno:

Dok pokušavaš biti sve ono što drugi od tebe očekuju, malo-pomalo prestaješ biti ono što uistinu jesi.
Ne postoji tuđa ljubav, priznanje ili odobravanje koji mogu nadoknaditi gubitak vlastitog identiteta.
Život je prekratak da bismo ga proveli izdajući sami sebe.

Danas više ne tražim dopuštenje da budem sretan. Ne tražim potvrdu svoje vrijednosti, niti svakome objašnjavam svoje postupke. Naučio sam da ne moram svima ugađati i da se ne moram opravdavati za odluke iza kojih stojim.
Imam svoje ožiljke. Neke vidljive, a neke duboko skrivene od tuđih pogleda. Iza mene su pogreške, krivi izbori, izgubljeni ljudi i snovi koji se nikada nisu ostvarili. Nisam savršen i nikada to nisam ni pokušavao biti.
Ali ne želim ništa od toga izbrisati, jer sve kroz što sam prošao – svaka suza, svaki pad i svaki težak korak – dio su osobe kakva sam danas. Ne sramim se svog puta. Znam koliko me koštalo svaki put kada sam morao pronaći snagu da ustanem i nastavim dalje.

Vidio sam kako dobri ljudi prerano odlaze. Kako se velika obećanja pretvaraju u tišinu, prijateljstva u uspomene, a ljudi kojima smo vjerovali postaju stranci. Naučio sam da ne možemo zadržati svakoga, da ne možemo svima pomoći i da ne možemo promijeniti one koji se ne žele promijeniti.