Prošli tjedan shvatila sam kako se bojim vlastitu dušu u potpunosti integrirati sa svim dijelovima sebe. Nakon tog shvaćanja zaredali su se čudnovati razgovori s ljudima koje neko vrijeme poznajem, s nekima za koje sam čula, ali ih nikad nisam upoznala, kao i s onima za koje i nisam čula i nikad nisam uživo upoznala. Svemu tome doprinijela je i današnja tehnologija, koja u mom slučaju definitivno spaja ljude.

I svi ti razgovori bili su teren na kojem sam slušala druge i učila, ali i teren na kojem sam govorila te u isto vrijeme slušala što govorim, tako da sam bila i učiteljica samoj sebi. No… Neću u ovom tekstu govoriti o svemu što sam otkrila o sebi kroz te čudnovate razgovore, već o obrascima koje sam primijetila u sebi te o lekcijama do kojih sam došla kroz mnogobrojne procese potaknute tim razgovorima. I od srca zahvaljujem svim ljudima koji su na ikoji način sudjelovali u tome da se bacim u svoj nesvjesni mrak zbog nesvjesnog straha od duše.

Shvatila sam prošli tjedan kako mi je sasvim ok, zapravo mi je super komunicirati s vlastitom dušom u nekim situacijama i tražiti je vodstvo, ali da zapravo izbjegavam dozvoliti joj da se integrira i stopi sa svim dijelovima mene. No, u svemu tome zbunjuje i tko sam to ja, odnosno koji je to dio mene koji se boji moje duše, koji je to dio mene koji vjeruje da su duša i tijelo (i um i svi drugi dijelovi) odvojeni jedni od drugih.

I taj dio mogu nazvati različitim imenima kao npr. identitet, programirani self, ego, persona, obrambeni mehanizmi itd. Zapravo je teško sve te energetske procese definirati riječima. Zapravo i nije prioritet definirati ih, već ih shvatiti tek toliko da to što riječi opisuju možemo povezati sa sobom kako bismo se na temelju tih informacija odlučili potražiti odgovore u sebi samima.

Za potrebe ovog tekst taj dio mene koji se doživljava kao „ja“ i koji smatra da je on odvojen od duše, zvat ću programirani identitet. Izabrala sam taj termin zato što je identitet nešto za što sam se vezala da sam ja, nešto zbog čega sam „posebna“, zbog čega sam „slična“ nekim drugim ljudima, ali na kraju priče sam ipak odvojena od svega što me okružuje. S druge strane tom identitetu dodala sam riječ „programirani“ zato što je mnogo toga što mislim da sam „ja“ nešto što sam povjerovala da sam „ja“ jer su mi rekli da sam to „ja“ ili jer su mi rekli da nešto nisam „ja“. I u svom tom programiranju mnoge autentične dijelove Sebe sam izbacila iz svog života, duboko potisnula i oko toga izgradila debele obrambene zidove kako nitko slučajno ne bi vidio tu neku moju autentičnu kvalitetu, jer sam nekad negdje iskusila da upravo ta autentična kvaliteta nije nešto poželjno, čak se proglašava grijehom ili je neprimjereno ili nekako drugačije odskače od obiteljske i društvene definicije toga kako se netko treba ponašati i osjećati u određenim životnim situacijama i okolnostima. No u svom tom programiranju prihvatila sam i neke maske/uloge/načine ponašanja i reagiranja koje su potpuno naučene, često nemaju veze s mojom autentičnosti, a nekad su i u potpunosti suprotne s mojoj autentičnosti. I prihvaćanje takvih maska i izgradnja obrambenih zidova su načini ranjavanja sebe zbog straha od vlastite duše.

Duša je dio nas koji je autentičan i koji je sa svim što duša predstavlja povezan sa Izvorom. Ako naša duša nije povezana sa našim tijelom, umom, emocijama… tada su naše tijelo, um i emocije odvojene od Izvora i tada počinjemo vjerovati u iluziju o odvojenosti.

I u svim nedavnim procesima postupne integracije duše sa svime što jesam, shvatila sam i od kud strah od prepuštanja kormila nad vlastitim životom vlastitoj duši.

S jedne strane postojalo je uvjerenje kako je ovaj svijet opasno mjesto za dušu, kako je u ovom svijetu slabost pokazati dušu, kako će ovaj svijet napraviti sve da dušu uništi… Iz tih uvjerenja nastali su podsvjesni i nesvjesni obrasci u kojima sam potiskivala dušu kako bih je zaštitila od toga „strašnog života na ovoj kugli Zemaljskoj“.

S druge strane postojalo je uvjerenje kako dušu nije briga ostane li tijelo bez udova ili bez svih zuba ili bez pokretnosti ili bez bilo čega što mi je važno (kojem dijelu mene?), jer je duši sve to jednostavno iskustvo. A nakon toga sam shvatila nešto u što više od jednog dana nisam željela pogledati u oči. To nešto je spoznaja da je upravo taj dio mene koji se naziva „ja“ stvorilo u životu mnogo fizičke i psihičke patnje upravo zato što je dušu željelo zaštititi od „strašnog vanjskog svijeta“ i držati je dalje od tijela zato što je taj dio želio zaštititi tijelo od duše kojoj je važno samo da iskusi život i nije ju briga ako to iskustvo znači patnju. Kad sam prihvatila tu spoznaju, taj dio koji se naziva „ja“ počeo je slabiti i povlačiti se s radnog mjesta kormilara u mom životu.

I sve te spoznaje dovode do mnogih lekcija.

Jedna od njih je ta da samo ljudsko biće koje ima integriranu dušu sa svim drugim dijelovima sebe može iskustveno živjeti svijest o Cjelovitosti, a svako odvajanje duše od bilo kojeg dijela ljudskog bića vodi do iskustvenog življenja svijesti o odvojenosti.

Svijest o odvojenosti tjera nas u ovisnost o borbi ili bijegu bilo sa dijelovima samih sebe bilo sa vanjskim svijetom, odnosno o ovisnost o strahu i patnji.

Ništa izvana ne može nam dati ono što tražimo, a to je ponovno se osjetiti Cjelovito i povezano s Izvorom. To što tražimo možemo osjetiti i živjeti samo kroz vraćanje svih dijelova sebe Sebi, odnosno kroz odbacivanje svih maski koje mislimo da smo „mi“, a nismo te kroz dozvoljavanje Sebi da istražimo, iskusimo i živimo vlastitu autentičnost.

Svi imamo potencijalnu sposobnost iscjeljivati sami sebe (i druge), no ta sposobnost razvija se kroz predano učenje, rušenje mnogih iluzija u koje vjerujemo, kroz razumijevanje i osjećanje emocija bez da od njih bježimo ili se s njima borimo, kroz iskustvo rada s energijama i kroz različite faze razvoja svijesti. U nekim fazama svi trebamo češću i intenzivniju pomoć ljudi koji su fazu u kojoj smo sami već prošli na vlastitoj koži. Što smo energetski lakši te u isto vrijeme snažniji i autentičniji, to nam je rjeđe potrebna tuđa pomoć i podrška u procesu vraćanja Sebi.

Želim vam da svaki dan živite svoj maksimum bilo da taj maksimum znači priznati svoje slabosti ili priznati svoje darove. U svakom slučaju živjeti maksimum znači učiti, rasti i razvijati se te iz dana u dan otkrivati sve više ljubavi, nježnosti i razumijevanja u sebi za Sebe i druge.