„Kada se osjećate bezvrijednima, prestravljeni ste životom, a kada ste prestravljeni životom, nalazite se u neprestanoj boli jer pokušavate uobličiti život onako kako mislite da treba. Kada vaša bol postane akutna, vi je maskirate ljutnjom. Napadate prijatelje i one koje doživljavate kao neprijatelje. Ljubaznost pogrešno tumačite kao slabost. Ne možete zamisliti da je drugima stalo do vas, kada vama samima nije stalo do vas. Sami sebe zarobljavate u zatvoru koji ste sami stvorili, ali sve ostale krivite zbog toga što se u njemu nalazite.“ (G. Zukav i L. Francis)

Zadnjih tjedan dana slagale su se vanjske okolnosti koje su me danas dovele do još jednog raspadanja i važnih spoznaja koje se skrivaju iza tog raspadanja. Kroz nekoliko dana osvještavala sam boli i patnje šire obiteljske zajednice i svoj podsvjesni način reagiranja na nju – bijeg i izoliranje. Zašto? Jer u podsvijesti postoje programi koji govore kako nisam dorasla nositi se s tom boli, kako sam bespomoćna i kako ništa ne mogu napraviti da ta bol nestane, da se iscijeli. I krenula sam s čišćenjem toga, no u vanjskoj stvarnosti doživjela sam upravo ljutnju o kojoj sam danas čitala u knjizi „Srce duše“.

Sve pročitane rečenice piknule su me u bol i u podsvjesni način reagiranja na nju. Izbila je prekjučer i jučer ljutnja, koju sam na kraju usmjerila na najbližu osobu u svom životu. I mogla bih pronaći uzroke ljutnje u vanjskim okolnostima, uvjeravati i sebe i vas da se radi o ponašanju koje nije u redu, mogla bih prebacivati krivnju na tu osobu i sebe doživjeti kao žrtvu. I bila sam u tom modu do maloprije. Sada je jedino pošteno prema sebi, toj osobi i vama priznati da je ljutnja nastala upravo zato što je moja bol postala akutna, upravo zato što se osoba nije ponašala onako kako sam ja to željela, jer se članovi obitelji nisu ponašali kako sam ja to željela, jer život nije tekao onako kako sam ja to željela, jer mnogo toga u životu nije onako kako sam ja to željela. I to “ja” ne odnosi se na moju dušu, nego na ranjeno dijete zamaskirano u tijelo odrasle osobe, odnosi se na programe moje podsvijesti zamaskirane u lik Rebeke.

Odlučila sam uroniti u tu bol i ući u proces automatskog pisanja kako bih dobila odgovore na neka pitanja. Neću sada pisati sve što sam dobila, samo ono što smatram da bi možda moglo koristiti i vama.

Ta bol nije usko vezana uz naš trenutni život, već se odnosi i na stanje kolektivne svijesti koje vučemo iz davnih dana ljudske povijesti do danas (mogli bismo simbolično reći od vremena Adama i Eve). U automatskom pisanju dobila sam kako ta bol postoji od kad su ljudi povjerovali da je vanjski svijet istinitiji, realniji i važniji od unutarnjeg svijeta, od povezanosti i osjećaja povezanosti s energijama samog postojanja. Ljubav je svuda oko nas, no mi se opiremo toj ljubavi tako što vjerujemo da je ono što se događa u vanjskoj stvarnosti uzrok naših problema i da rješenje za te probleme leži u oblikovanju vanjske stvarnosti prema našim željama i očekivanjima. Vežemo se za svoja očekivanja i za svoje fizičko tijelo i ono što osjetilima fizičkog tijela doživljavamo kao stvarnost.

Kada se život ne odvija onako kako želimo, tada se javlja bol. S tom boli se ne znamo nositi niti je možemo riješiti pokušajima kontroliranja i upravljanja događajima u vanjskom svijetu. Zbog toga se javlja frustracija, koja na kraju preraste u ljutnju. Ta ljutnja smanjuje našu percepciju, u fokus stavlja naše očekivanje s kojim smo se identificirali i prebacuje naš fokus s naše boli na nepravdu koju doživljavamo u vanjskom svijetu. U takvom stanju kažemo svašta, okrivljavamo druge, neki možda krenu i udarati i bacati stvari, a neke toliko preplavi ljutnja da mogu nekoga i ubiti. Poslije ljutnje, bol koja je njen istinski uzrok, postaje još intenzivnija.

Ljudi su naučeni nakon toga prebaciti se u mod žrtve vanjskih okolnosti, no to je zapravo poziv na suočavanje sa svojom boli, uranjanje u svoju bol i učenje lekcija koje nam ta bol nosi.

Za kraj ću s vama podijeliti neke simboličke slike/rečenice iz automatskog pisanja: „Kad želiš ploviti brodom, ne pokušavaš ceste i šume pretvoriti u vodu, već odlaziš na rijeku/jezero/more kako bi mogao uživati u vožnji brodom. Kad nekamo želiš stići autom, prilagođavaš se cestama i putevima koji postoje, a ne pokušavaš vodu, šume i zrak pretvoriti u cestu. Zašto onda pokušavaš druge i njihova ponašanja prilagoditi sebi? Zašto sve što se u fizičkoj realnosti događa u odnosu na tebe pokušavaš prilagoditi sebi, svojim vrijednostima, pravilima i očekivanjima?“

S ljubavlju, Rebeka

(12.srpnja 2022. godine)