U ponedjeljak sam snimila video o usluzi analiza sna (video možete pronaći na youtube kanalu Put Pjesme Srca). Slušajući sama sebe što sam sve rekla, shvatila sam koliko često u svojim sadržajima bilo kojeg formata spominjem razumijevanje sebe i podrazumijevam kako svi imamo istu definiciju razumijevanja sebe i kako svi isto shvaćamo važnost toga. No, budući da je to samo bezvezna pretpostavka i podrazumijevanje, odlučila sam malo detaljnije objasniti što znači razumjeti samog sebe, kako to utječe na kvalitetu života, na promjenu i produbljivanje međuljudskih odnosa i općenito bolje psihofizičko, duhovno i mentalno stanje čovjeka.

Kada govorim o razumijevanju sebe, zapravo govorim o znanju, vještinama i sposobnosti svjesnog promatranja misli, emocija, ponašanja, percepcije, energetskih senzacija u tijelu… Kada svjesno znamo što promatramo, kada znamo da je sve unutar nas međusobno povezano, kada znamo razlikovati svjesne misli, emocije i ponašanja od onih na autopilotu kojima upravljaju podsvjesni i nesvjesni obrasci, tada počinjemo biti svjesni vlastite moći izbora i odgovornosti za vlastiti život. Kada počinjemo biti svjesni izbora, tada počinjemo primjećivati kako u svakom trenutku možemo birati što ćemo misliti, kako se ponašamo, možemo izabrati neki drugi pristup emocijama, a to sve dovodi do drugačijih odluka, do života u kojem malo po malo izlazimo iz uloge žrtve i ulazimo u istraživačku ulogu s pitanjem: „Što mogu promijeniti u svom životu? Što mogu napraviti kako bih se u svakodnevnom životu osjećao opuštenije, mirnije i radosnije? Što mogu napraviti kako bi se i drugi ljudi u mojem prisustvu osjećali sigurno, podržano i voljeno?“

I ništa od ovoga što sam nabrojala nije komplicirano, kao što nije komplicirano niti hodanje niti govorenje niti bilo koja druga vještina koju smo stekli tijekom života i koju smo vježbali i vježbali do razine da je radimo bez razmišljanja i s lakoćom.

Ako većinu života živimo nesvjesno i bez razumijevanja sebe, tada većinom našeg svakodnevnog ponašanja i misaonim procesima upravljaju nesvjesne i podsvjesne sile emocija (vrlo često onih potisnutih) te sile podsvjesnih i nesvjesnih vjerovanja koje smo bez propitkivanja upili kao činjenicu i istinu tijekom svog odrastanja kroz odgoj, obrazovanje i životna iskustva. Zbog toga se početna faza svjesnog razumijevanja sebe nekad čini naporna, komplicirana, zahtjevna… No ključna riječ ovdje je da nam se tako ČINI.

Prije nego smo naučili hodati, prvo smo morali svladati održavanje ravnoteže, kretanje na sve četiri, pa hodanje uz pridržavanje i često padanje, pa smo svladali hodanje i nadogradili ga skakanjem i trčanjem. Tako i prije nego netko svlada sve što je potrebno kako bi razumio sebe, treba naučiti nešto o dijelovima sebe i kako su ti dijelovi međusobno povezani, osvijestiti kolika ponašanja i misli su tijekom dana svjesna, osvijestiti kako pristupa kojim emocijama, koje misli i koja ponašanja se javljaju kada se jave određene emocije… Treba svladati vještinu promatranja i usmjeravanja pažnje, a onda krenuti u aktivnu promjenu unutarnjih obrazaca. Nekad je na tom putu dobro pridržati se za nekoga tko je u tome već jako vješt pa podučava druge ili vodi druge kroz rad 1 na 1. I kada čovjek to toliko izvježba da sve to postane jednostavno i lako, tada razumijevanje sebe postaje stil života, nešto jednostavno poput disanja. No to sve ne ide preko noći i zahtjeva svakodnevno ulaganje svoje životne energije u proces razumijevanja sebe.

No, zašto bi netko uopće uložio išta u razumijevanje sebe?

Pa nužno ne mora. Ništa se ne mora. Svijest da nešto moramo je samo pokazatelj kako živimo život prema tuđim pravilima i očekivanjima, a ne prema ritmu svog srca. I da ne bi bilo zabune… Neki bi mogli reći kako upravo zbog toga što neki pojedinci rade što hoće, gaze druge kako bi došli do svojih ciljeva… imamo svijet kakav imamo te da oni ne žele biti takvi. Ljudi koji gaze druge, kradu od drugih, povrjeđuju druge i slično, zapravo ne rade ono što njihovo srce želi, već rade ono što njihova podsvijest nalaže, što nalažu debeli obrambeni zidovi koji su nastali zbog nezaliječenih emocionalnih i duhovnih rana. Ti ljudi su zapravo duboko u sebi jako jadni, mali, povrijeđeni, usamljeni i nemoćni, iako se drugima koji ih promatraju mogu činiti veliki, samopouzdani, moćni itd. Naša osjetila i sposobnost tumačenja stvarnosti kroz razinu 5 fizičkih osjetila i podsvjesnih filtera koje svi imamo i kroz koje gledamo na svijet su vrlo ograničeni, varljivi i često pokazuju iluzije stvarnosti koja je iskrivljena i okrnjena.

Kada netko živi prema ritmu svog srca, on osjeti na nekoj razini sebe i ritam drugih srca. Poštuje sebe i poštuje druge. Shvaća što želi i zašto želi, što mu treba da bi sebi osigurao kvalitetan i uravnotežen život te zna što i kako može pridonijeti svojim djelovanjem, donacijama itd. kvaliteti i uravnoteženju života ljudi i prirode koja ga okružuje. Kada se uđe u takvu realnost, stvari se nekako slažu bez pretjeranog truda, planiranja i napora, kao da sve jednostavno teče.

I da sada objasnim sve ovo na konkretnom životnom primjeru. Mislim da svi imamo iskustvo u životu u kojem smo zbog unutarnjeg neugodnog osjećaja bili nervozni, nismo znali kako s time izaći na kraj, pa smo se neprimjereno ponijeli prema drugima, najbližoj osobi istresli u lice ono što nužno ne mislimo, ali u tom trenutku nam je izletjelo iz usta. Netko je možda nekoga u toj situaciji i udario i poslije se zbog toga jako grizao. Ako nekim čudom nemamo takvo ili slično iskustvo vlastitog reagiranja, zasigurno smo bili u situaciji da se netko istrese na nas (vrlo često bliska osoba), da nam svašta kaže, a da mi uopće ne znamo zbog čega, što smo pogriješili, čime smo tako nešto izazvali.

I recimo da ste roditelj koji radi na stresnom poslu, koji ima neke brige u glavi, kojem se svašta nešto nakupilo i unutar sebe se osjeća jadno, frustrirano, anksiozno, bezvoljno, zabrinuto ili slično. I recimo da se na poslu nešto dogodilo zbog čega se netko izderao na vas ili ste saznali da firma ne posluje dobro i da će netko morati dobiti otkaz, ali još nije odlučeno tko. I recimo da s takvim unutarnjim stanjem koje je sačinjeno od neugodnih emocija, dramatičnih misli, neugodnih senzacija u tijelu (zgrčenosti, boli, zakočenosti), podsvjesnih rana od trauma iz djetinjstva koje su se tim događajem otvorile, podsvjesnih obrambenih mehanizama i ograničavajućih uvjerenja… idete po dijete u vrtić. I recimo da ste svjesni stanja u sebi, ali niste svjesni dijelova sebe niti kako jedni na druge utječu. Ne znate kako reagirati drugačije, nemate kontrolu nad sobom jer nemate razumijevanje sebe. I u toj situaciji vi ne upravljate sobom, već vama upravljaju emocije, naučeni obrasci misli, naučeni i viđeni oblici ponašanja…

I kad dođete u vrtić po dijete, recimo da od tete saznate da je vaše dijete ugrizlo neko drugo dijete. Riječ ugriz dodatno rasplamsa sve ono što već u sebi osjećate, osjetite se u isto vrijeme ugroženo, shvatite tu informaciju kao napad na sebe kao roditelja i zbog toga automatski reagirate s podignutim tonom ili prema teti kojoj zamjerate da ne radi svoj posao, da bolje treba paziti na djecu, da je vaše dijete sigurno imalo dobar razlog da ugrize neko drugo dijete ili se istresete na dijete. Moguće da u tom trenutku sve nekako potisnete kako ne biste napravili scenu, ali onda će sve to kad-tad izaći van u vaša četiri zida. Netko će posegnuti za alkoholom ili marihuanom kako bi se smirio, netko će to samo istresti na partnera/icu bez ikakvog racionalnog opravdanja, već samo zato što imamo iskustvo da je „sigurno, ok i normalno“ svoje frustracije istresti na onima koji su nam najbliži, no ima i prečestih neprimjerenih istresanja na djecu, koja se u svojoj fazi razvoja ne znaju s time nositi, a očito nemaju niti od koga naučiti.

I recimo da netko u istom primjeru vanjskih događaja razumije sebe, on će shvatiti petlju u koju upada zbog straha, osjećaja ugroženosti, podsvjesnih rana, misli, automatskih ponašanja… Uzet će nekoliko trenutaka za sebe da se poveže sa Sobom, s one strane cijelog tog kaosa gdje je uvijek mir. U tom miru pronaći će način da razbije tu petlju, da se smiri, da shvati što se iz podsvijesti podiglo, da kroz to svjesno prođe i na taj način otpusti i transformira. Kroz razumijevanje sebe takvom čovjeku je omogućeno da smiri sam sebe, da situaciju koja mu se događa doživi sa zahvalnošću zbog prilike da otpusti neku blokadu i da nauči nešto o sebi. I kad smiri sebe, tada ide po dijete u vrtić i što god da čuje u vrtiću, ne čuje iz svoje boli, već iz svoje prisutnosti, što onda itekako utječe na reakciju. Kad dođe doma, nema se potrebu istresti i kroz potrebu istresanja sebično tražiti način da izbaci tu neugodu iz sebe tako da povrijedi sebi najbliže ljude, već ima druge potrebu pitati: „Kako si? Kako si proveo/la dan?“ te eventualno ispričati što se dogodilo njemu/njoj u tom danu sa svrhom traženja mogućih rješenja za neki problem. Takav čovjek imat će snage i energije igrati se sa svojom djecom i bit će prisutniji u svim područjima svog života.

I je li takav život bez problema, kriza i izazova? Ne… Razlika je u tome što se problemi ne gomilaju do točke pucanja, već se rješavaju jedan po jedan, svjesno i onako kako dolaze na red, a svako rješavanje bilo kojeg izazova kroz razumijevanje sebe i svjesno življenje daje osjećaj osnaženosti, ponosa, ljubavi prema sebi, dodatnog razumijevanja sebe, što opet utječe na promjenu percepcije života s kojom se lagano počinje shvaćati što je u pozadini onoga što percipiramo kao loše ili dobro, počinjemo shvaćati što je zapravo stvarnost i koliko živimo u uvjerenju da je iluzija odvojenosti i neprijateljstva činjenica, istina i stvarnost života na Zemlji i koliko je to daleko od Istine.

Ako se u procesu učenja razumijevanja sebe želite pridržati za znanja, vještine i iskustva koja nudim kroz svoje usluge, javite se na bilo koji kontakt naveden na FB stranici Put Pjesme Srca. Nitko se neće pobrinuti za nas, ako se sami ne pobrinemo za sebe i djecu koju odgajamo svojim primjerom i pristupom životu.

S ljubavlju,
Rebeka