Kako sam od čovjeka s ključevima od kuće postao čovjek koji ne zna u kojoj je državi prespavao

Kako sam od čovjeka s ključevima od kuće postao čovjek koji ne zna u kojoj je državi prespavao

Advertisements
Postoji trenutak u životu svakoga od nas kada sjednemo, pogledamo što smo nakupili, i shvatimo duboku, filozofsku istinu: imamo previše stvari.
Ja sam taj trenutak imao dok sam nas pokušavao preseliti u nešto što ima motor, a nije auto.
Prvo sam se požalio Marici. Marica je inače ovca koja će putovati do Portugala.
Ona me pogledala onako kako samo gledaju ovce kada ne razumiju ništa, ali su sigurne da ti nešto nedostaje. Marica je, inače, bila prva koja je prihvatila ideju. Vjerojatno jer nije ni imala adresu.
FAZA PRVA: NEGIRANJE
 
Normalan čovjek u normalnoj kući ima normalan život. Ima policu za cipele. Ima ladicu u kuhinji u kojoj su žice, baterije, ljepilo i jedan čep od nečega čemu se više ne zna namjena. Ima susjede koji znaju kad si zapalio piletinu na tavi bez masti jer su nazvali dva sata poslije da provjere je li sve u redu.
Sve to, odjednom napuštaš.
Prve tjedne lutalice pokušavaju racionalizirati situaciju.
“To je samo privremeno,” kažem sebi dok pakiram treću kutiju s knjigama koje nikad nisam pročitao.
“Ionako nisam koristio taj prostor,” govorim si gledajući praznu sobu u kojoj smo nekad htjeli napraviti teretanu, a potom studio za keramiku, a na kraju koristili samo je kao mjesto gdje se odlaže bicikl i krivnja zbog toga što ne voziš bicikl.
“Bit će romantično,” uvjeravam Zoranu koja potiho razmišlja koliko je ladica u kamperu i gdje će ići krema za lice.
 
FAZA DRUGA:
 
Koliko stvari stane u 16 kvadrata
Ništa te ne nauči o sebi kao pokušaj da životinju nazvanu Marica objasniš da nema više slobodnog prostora za njene “osobne stvari.”
Ovca nema osobnih stvari. Ali ima prisutnost koja uzima prostor kao da ima.
Kamper je kao tetris kojeg ne možeš pobijediti. Svaki put kad misliš da si složio savršenu konfiguraciju: tanjuri tamo, alat vamo, pseća hrana pod krevetom, na kraju shvatiš da si zaboravio da negdje mora stati i čovjek.
Zorana je bila strateška. Organizirala je sve s onom vrstom preciznosti koja te pomalo plaši. “Ovdje ide zimska odjeća. Ovdje ljetna. Ovo je polica za čajeve. Ovo je za maskaru.”
Ja sam stajao sa tri para čizama i nije mi bilo jasno zašto imam tri para čizama.
Sada imam jedan. Onaj koji je bio na nogama kad sam shvatio da moram birati.
 
FAZA TREĆA:
 
TUGA
Laže onaj koji kaže da ne zadrži dah na trenutak, zadnji put, u praznoj sobi.
Zidovi koji su bili nijemi svjedoci jutara, večeri, razgovora koje si vodio sam sa sobom u tri ujutro. Tlocrt koji zna napamet jer si hodao po njemu i u mraku, jer znao si gdje je svaki prag, svaka daščica koja škripne.
I onda zatvoriš vrata.
I ne osjetiš, ništa dramatično. Samo lagano olakšanje. Kao kad skineš ruksak koji si nosio toliko dugo da si zaboravio da ga nosiš. Pun nekog nepotrebnog opterećenja.
 
FAZA ČETVRTA: CESTA
 
Prva lekcija nomadskog života: ne znaš koliko imaš dok ne moraš stati na pumpi i shvatiš da si parkirao tako da ne možeš otvoriti desna vrata.
Druga lekcija: mačke ne razumiju kartu Europe.
Treća lekcija, i najvažnija: adresa nije dom. Dom je ono što nosiš u sebi, u navikama koje su tvoje, u jutarnjoj kavi koju praviš isti način bio u Slavoniji ili pokraj rijeke Loire, u pogledu koji dijeliš s nekim tko je odlučio ići s tobom u tu ludost.
Prolaziš svakodnevno pored ljudi koji te gledaju s čuđenjem, oni ostaju u istoj ulici, u istim razgovorima, s istim pogledom kroz isti prozor.
Ti, pak, imaš novi prozor svaki dan.
 
O ADRESAMA I RAČUNIMA
 
Sustav koji je osmislio da čovjek mora imati fiksnu adresu nije uzeo u obzir konje. Ni ovce. Ni ljude koji su odlučili da im je cijeli kontinent poštanska adresa.
Birokracija te gleda sumnjičavo. “Gdje živite?”, standardni obrazac ne nudi opciju: “Negdje između Hrvatske i Portugala, točna lokacija ovisi o tome koliko daleko su konji stigli danas.”
Ali evo tajne koje nema na papiru:
Sloboda ne izgleda dramatično. Ne izgleda kao filmska scena u kojoj junak stoji na vjetrovitoj litici s raširenim rukama. Sloboda izgleda kao jutarnja kava u šumi bez wi-fi signala i bez obveze da si bilo gdje u određeno vrijeme. Sloboda miriše na konjski izmet i mokru travu i ponekad na Zoranin šampon koji je jedini luksuz koji nismo mogli izostaviti.
 
PITANJA KOJA ĆE TI POSTAVLJATI
 
“Gdje ćete se sada prijavljivati za zdravstveno?” Dobro pitanje. Radimo na tome.
“A što ako vas uhvati kiša?” Uhvatit će nas kiša. Kiša hvatа sve. I ljude u kućama s četiri zida i centralnim grijanjem. Razlika je što oni gledaju kroz prozor, a mi ćemo biti vani i znat ćemo da smo živi.
“A zar vam nije žao što ste ostavili…” Da. I ne. Uglavnom ne. Da, samo za drage ljude.
 
EPILOG: ZA SVE KOJI RAZMIŠLJAJU
 
Negdje postoji ladica. U toj ladici su žice, baterije, ljepilo i čep od nečega čemu se više ne zna namjena.
Ti nikad nisi otvorio tu ladicu da vidiš što je u njoj. Živjela je sama, godinama, mirna u svom prostoru.
Pitaj se: jesi li ti živio ili si bio ladica?
Cesta ne garantira sreću. Ali garantira jedno: nećeš ostati isti čovjek koji je krenuo.
I upravo to, nije prijetnja.
To je obećanje.
Bez adrese. Bez računa za struju. Sa konjem, ovcom, mačkama, psima, jednom pametnom ženom i budalom koja je mislila da zna koliko mu treba čizama.
Krenuti ćemo 23. lipnja.
Pratite nas. Možda ćemo znati gdje smo.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Advertisements