Ljubav je za mene oduvijek bila iznimno snažna sila i njome sam u potpunosti bila vođena. Iz nje je stvoren i izabran moj dom, sva bića u njemu i oko njega, sve što činim, jesam, volim, cijenim. Jedino mi je tako bilo logično i jedino sam tako znala. Sve drugo bi na neki način bilo plivanje protiv struje. A tome nisam vična. Moje cijelo biće teži prepuštanju i širenju. Plivanju bez otpora.

Volim duboko i strastveno. Na način da osjećam svakom stanicom svaku stanicu voljenog. Ako se primjerice radi o mom psu kojeg neizmjerno osjećam i volim i koji je nekom kozmičkom intervencijom, kao i sve u mom okruženju, došao u život, milijun puta u danu ga pomazim, zarijem nos iza njegovog uha, govorim mu da je najbolji pas na svijetu, i to jednim posebnim tonalitetom koji on itekako dobro razumije. Pjevam mu, glupiram se oko njega, čak i onda kada me pogleda u stilu: “Izgledaš glupavo, ali srećom Ti to nije bitno”, zavrtim se oko svoje osi pa čučnem kraj njegovog krevetića i pomazim ga po trbuhu kada se od radosti izvali na leđa. Volim ga tako da se divim njegovim sijedim dlačicama na smeđim mrljicama jer ima već trinaest i pol godina i ni jednu veterinarsku intervenciju u životu do sada. Volim vjerovati da je to zbog Ljubavi. I pjevanja. I plesa. I grljenja. Čak i kada mu pomalo dosađujem. Ponekad ga uzmem na ruke, a to nikome osim meni ne dopušta. Pa pustim neku melodiju iz srca i plešem s njim u naručju. Divno je kada osjetim da pritom opusti svoje terijersko tijelo i vjeruje mi potpuno. Toliko ga volim da je katkad nestvarno.

Volim ga tako i da sam ga spremna pustiti jednom kada za to dođe vrijeme. I u tom mu trenu otpjevati jedan naš šamanski kozmički napjev što mi se spustio odnekud kada je još bio mali. I koji oboje prepoznajemo iz nekih dubinskih etera. Iz vječnosti u vječnost koja nas spaja.

On zna da ga volim i koliko je to veliko. Pokazuje to na razne načine. Jedan od njih je i što ima dva krevetića. Jedan u blizini moga kreveta, drugi u dječjoj sobi. I svaki put kada noću promijenim lokaciju, a mijenjam je i dalje ponekad, ovisno o dječjim snovima i njihovim potrebama noću, što bi ranije, kada su djeca bila bebe, bilo mnogo češće, on promijeni za mnom svoju. Drugim riječima, uvijek se premjesti u onaj krevetić u čijoj sam blizini ja. Tu njegovu ljubavnu radnju najdublje odanosti promatram s poštovanjem i pred njom sam nijema i ponizna. Neizmjerna je ljubav njihova. Neizmjerno je svet taj prostor između životinje i čovjeka. Kada sam u kupaonici, uvijek dođe pogledati što radim. Gurne njuškicom vrata i sjedne pokraj mene pa onim svojim predivnim očima promatra kako skidam šminku, namještam kosu ili perem zube. I drži tim pogledom polje moga bivanja, pokazuje ljubav onako kako najbolje umije i zna. Volim ga toliko da primjećujem sve ove znakove njegove ljubavi i često sklopim dlanove ili mi poteku suze zahvalnosti. Ovo ne mogu svakome objasniti, ali i sada kada pišem ove retke, srce mi od ljubavi želi iskočiti i prelijeva mi se grudima.

Kako volim muškarca? Volim ga tako da znam napamet svaku sekvencu njegovog daha, da mu miris udišem kada god mi se za to pruži prilika, da mu na grudima držim glavu kada spavam ili kada samo zagrljeni gledamo film, da ga dodirujem stopalom kada čitam knjigu, a on radi nešto svoje, da mu mirišem odjeću koju je skinuo sa sebe, u njoj spavam ili provodim jutra. Volim ga tako da mu mjerkam ludom pažnjom dimenzije uha pa se divim svakom djeliću te božanstvene kreacije, da mu prste zaplićem u kosu i poznajem svaku notu u njegovom glasu i svaku pauzu između riječi. Volim ga tako da redovito uzmem neki zalogaj s njegove vilice ili žlice, a što inače ni za kim ne radim, da mu držim ruku na ruci kada vozi, ukradem pogled na blagajni supermarketa i u njemu pročitam tisuće priča, osjećam mjesto na kojem je spavao još dugo nakon ustajanja, ushićeno pričam dogodovštine kao dijete, pjevam u njegovom prisustvu i plešem, a kada su to neke sasvim neuobičajene prilike, kuham iz srca i onda promatram izraz lica kada kuša hranu pa se sva ozarim. Imam najdublje poštovanje prema njegovoj intimi, na način da to ne mogu objasniti. Gledam s neskrivenim divljenjem njegovu kožu, svaki milimetar tijela, nevezano za to kakvim on sebe doživljava i pritom osjećam kako sam blagoslovljena samim prisustvom tog bića kao ničime nikada.

Volim nadrealno za ovaj prilično realni svijet, slobodno i neograničeno. Jedino tako znam i svi koje sam voljela su to duboko osjećali. Vječno nosim dar naših susreta sa sobom i u sebi vječno se kupam u toj milosti.

Voljenje muškarca oplemenilo je moju dušu do neslućenih razina. Čak i onda kada te priče nisu započele ili završile onako kako netko zamišlja da su trebale. Predivno je i božanstveno bilo toliko toga u njima. I vječno sam zahvalna na tome.

Kako volim djecu? Volim ih vrlo slično svemu gore opisanom, vatrom samog postojanja, samo prilagođeno dimenziji djeteta. Volim ih tako da ih ljubim gotovo u svakom prolasku kraj njih. Kada nešto rade za stolom ili se igraju, a ja prolazim, stalno im glavice ljubim. Volim ih tako da širim ruke da mi dotrče u zagrljaj. Da ih navečer izgrlim pred spavanje pa pričam priču pa još jedno grljenje. Volim ih tako da im pričam kako su oni moji mali “gadovi”, a tada to “gadovi” izgovaram toliko ljubavno i slatko da se svi rastapamo od milosti. Volim ih tako da ih gledam duboko u oči i brojim im trepavice, da znam točan osjećaj i dimenzije njihovih ruku u mojoj ruci, da kada se “posvađamo” ne mogu funkcionirati pa samo tražim način kako da se odmah “pomirimo”. Onda se grlimo i ljubimo, ponekad i plačemo od ljubavi. Volim da znaju jasno i glasno da su voljeni i da im je mama pritom malo luckasta, da voli bez zadrške i ograda. Ponekad mislim da je na nama samo da se grlimo i ljubimo, a život će sve drugo odraditi. I tako nekako i jest.

Volim ljubav sa svih pet osjetila, i to se jako kod mene osjeća. A onda je posebno volim u izvanosjetilnom prostoru, u kozmičkoj dimenziji, no u ovom je pitanju taj dio izostavljen. Pa se ni ja neću sada vraćati njemu iako mi je ondje srce.

Djeci zatvorenih očiju mirišem kose, dodirujem vrhom nosa njihove nosiće, gledam ih pa se onako zaneseno obratim mužu: “A vidiiiii ih…”.

Mnogo sam puta pustila suzu ganuća kada su spavali, a i kada su bili budni. Volim ih i tako što im kuham po narudžbi, što su mi prirodne razne slatke ludosti, što se stisnem iza njih u krevetiću u položaju žlice i ljubim im vratić, što mi mirišu njihova stopalca, čak i kada su cijeli dan bila u tenisicama, pa kažem: “Bljak”, a opet ne mogu odoljeti. Volim ih tako da osjetim i poštujem njihove osjećaje i svjesna sam njihove dubine.

Volim vizualno, auditivno, taktilno, osjetom mirisa i okusa. Volim neizmjernom strašću živoga života. Intuitivno, prepušteno, dopušteno, predano, bez zadrške, blesavo i dječje.

Volim srcem djeteta i energijom ostvarene žene, duboko i zaronjeno. Odakle to dolazi, ne znam, ali znam da je čudesno.

I da je povezano s dubinom svjetova koje sebi dopustimo.

S otvorenim srcem i usklađenošću sa sobom.

Volim i voljet ću vječno…