Svaki onaj put kad se odmaknem, kad iziđem na neko vrijeme iz realnosti koja me uobičajeno kupa, imam osjećaj kao da mi Postojanje u ruke spusti kozmički dalekozor.
Kroz njega tada još jasnije vidim svijet, odnose, relacije. Sebe. Drugoga. Prethodno i trenutno stanje stvari svijeta.
Prožme me neviđena jasnoća i s njom neka božanska unutarnja snaga.
Znam da smo podržani kao nikada.
I tada ta energija u meni jasno zna moj daljnji put.
Otiđi da bi se vratio još protočniji i čišći.
Otpusti sve ono što Tvoje nije, a putem se nalijepilo na Tvoj brod. Ili si sam povukao to za brodom, nebitno.
Otpusti sve što nije Svjetlosno i Ljubavno.
Što nisi produbljeni Ti.
I vidjet ćeš novu realnost na obzoru.
Obojanu. Čudesnu.
Hvala, Živote, na kozmičkom dalekozoru i svakoj Tvojoj intervenciji prema svemu što postoji(m).
Advertisements
Advertisements



