Kakav je to život u kojem sebe ništiš dok šutiš na zvukove laži koji nas okružuju na svakom koraku? Kako je to svaki dan hodati ulicama naših života i držati pogled usmjeren na pod jer te strah zmajeve pogledati u oči?

Kakav je to život kada na posao ideš i paziš na svaku riječ koju ćeš izgovoriti, da ne bi nekoga uvrijedio jer si nešto loše lošim nazvao? Zašto bismo se bojali nazvati stvari pravim imenom? Koga se to bojimo i zbog čega? Život u strahu nije život.

Koje li tuge i žalosti gledati kako pored tebe prolazi vrijeme kojega nikada više vratiti ne možeš, a ti si se plašio ovoga svijeta. Kako je jadno biti mlak. Kako je to velika izdaja cijelog svemira i Onoga koji je učinio Svemir da postoji – kada izaberemo biti mlaki. Zar ćeš si dopustiti da tren prije nego li budeš pozvan s lica ove Zemlje, pomisliš: da sam barem bio hrabriji?

Ja nikada nisam tako živio. Niti hoću. Oni koji se žele svidjeti svima, dovode se u opasnost svidjeti se – nikome. Hrabro samo. Sve što ne valja, propadne. Već ovdje – za ondje. A mi živimo sada istinu da bismo ju mogli nastaviti živjeti – ondje. A ako li nas dobri Bog ne nađe kao pobjednike, naći će nas sigurno kao one koji nikada nisu odustali od borbe.