Što smo više svoji (u srcu), to više možemo dati i to više ovaj svijet sjaji…

Posljednjih dana, dok koračam između jednog “mog” grada, najljepšeg mi na svijetu (sigurno ga se moja barokna Duša sjeća iz mnogih utjelovljenja) i čarobnog, veličanstvenog mjestašca među planinama, gdje jedini je zvuk koji čujem, kad iziđem na srebrnu, injem posutu travu kroz vrata hotelske sobe, žuborenje planinskog potoka, neprestano imam ježenje u srcu i suze ganuća u očima.

Taj grad i sve oko njega osjećam svim bićem od svoje šesnaeste godine, kad sam tijekom ljetnog jezičnog kampa prvi put došla ondje. Nikad neću zaboraviti ta duboka osjećanja, mirise i okuse. Kupanje na ušću planinske rijeke u jezero, leptiriće u srcu i njegovo širenje. Život u svom izvornom, radosnom obliku.

Sve.

Vjerujem da svaki put kad osjetimo istinsku, dječju, čistu zahvalnost za nešto nad kojom nemamo nadzor, pomaknemo neku kockicu na životnoj liniji. Upalimo neku iskru. Odaberemo, a da ni ne znamo, neku zvjezdastu stazu.

Ta me staza vodila i onda kad nisam, ovako kao danas, bila svjesna kako Život radi. A radio je…kroz radost, zahvalnost, divljenje.

Kroz traženje svjetla i kad je naizgled bio mrak. Kroz neprestano prisjećanje na božansko u sada i ovdje.

Kasnije me je ovaj grad ugostio kao studenticu germanistike. I opet me pomaknuo još dublje u zvjezdasto voljenje.

Onda sam ga, kao mlada profesorica, željela približiti svojim učenicima. Govorila sam im sa dječjim sjajem u očima o mirisima blagdana, zvukovima Mozarta, topotu konja koji vuku kočije po bajkovitim ulicama. I dovela ih više puta na ova mjesta da to osjete. Da se na radost podese.

Poslije sam onamo redom dovodila svoju djecu kako su se rađala. Zamotanu zimi u kolicima u tople ogrtače od prave vune da im ne bude hladno. Da barem na trenutak osjete “to nešto” što njihovu mamu od djetinjstva pokreće, nosi i podsjeća da su Čovjek i Bog u jednom.

U Srcu radosnog bivanja.

U trenutku istinskog voljenja.

A onda…kako to već biva s majstorom Životom koji orkestrira bolje od tisuće udruženih (pametnih) umova, kad sam gotovo sve iz Srca podredila svom današnjem pozivu (koji još uvijek ne znam kako točno opisati jezikom ovog svijeta pa kad me netko tko me ne poznaje pita čime se bavim, obično mirno zastanem i kao da nemam potrebu prevoditi. Kao da je nekako rečeno samo po sebi.), Život me je spojio na najdubljim razinama s Dušama, koje…gle čuda čudesnoga…žive u neposrednoj blizini tog “mog” grada, tih svih “mojih” božanskih predjela…(o njima ću napisati posebnu priču jer bi jedino tako bilo “ispravno”)…

Ne samo da ondje žive, nego iz dubine Srca žele da se ondje susrećemo, da ondje zajedno kroz svijest rastemo i čuda otkrivamo.

Previše je tu sad toga za jedan Život, a kamoli za jedan post. Pa ću ostaviti energiji da ona dalje umjesto riječi čini svoje.

No ono što vam kroz sve ovo moja Duša želi dati je vibracija čiste radosti i povjerenja.

Vjeruj u Čuda. Vjeruj u Magiju Novih Početaka. Vjeruj u Život izvan umnih obrazaca.

Vjeruj u Ljubav iznad umnih definicija i svjetovnih okvira. Vjeruj svom unutarnjem osjećaju po pitanju Svega i vodi se za njim. Vjeru u Ljepotu Života i traži je posvuda. Ako osjećaš da je nikako ne vidiš, a Duša Ti za njom vapi, znaj da trebaš promijeniti vibraciju i da nisi na svom mjestu. Voli.

Voli pod cijenu svega i ne plaši se Ljubavi. Ona je božanska frekvencija i jedino je s čim si ovamo došao i s čime ćeš odavde otići. Život je rajsko iskustvo samo ako voliš.