Sinoć mi se prije spavanja, dok sam poput molitve razmjenjivala sa sobom afirmacije, “odnekud odozgo” spustilo njih još nekoliko. Nikad prije viđenih.
Kao da ih je nešto suptilno, sveto na uho mi šapnulo.
Zatim sanjam neobičan, tako snažan san.
U snu sam svjesna da je više od sna. Kao da je otvoren prolaz nekamo, nakon čega ništa više nije isto.
Budim se sa spoznajom da se radi o arhetipskom snu. Kao i da je energija u meni i oko mene dubinski izmijenjena.
Izlazim bosa na balkon pozdraviti dan.
Čini mi se da prvi put udišem zrak. Sve je čisto, novo, a opet “moje”. Poznato mi iz tolikih utjelovljenja.
Na tlu me dočeka suhi list u pravilnom obliku srca. Kao da je ispao iz božanskog herbarija pa ga je netko izrezao po šabloni srcolikog oblika.
Osjetim da želim oprati kosu.
“Ti nikad ne pereš kosu jutrom.” – oglasi se um.
Nekoliko trenutaka kasnije čitam mokre kose posljednje stranice knjige o povratku.
U ljubav.
Grad se budi, ulice izgledaju kao da su prekrivene zlatnim česticama.
Lišće u mojoj šumi ima srebrnkaste žilice.
Kora drveća je baršunasta.
Hvala, Živote što me uvijek vratiš onamo kamo pripadamo – BOGU NA UHO
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
