Kada bi čovjek uistinu bio svjestan koliki je to blagoslov spoznati i osloboditi sebe, on ne bi ni trenutka radio ništa drugo, osim spoznavao se i oslobađao.
Život u slobodnom protoku, oslobođen ograničavajućih uvjerenja, lišen zaglavljenih emocija, očekivanja i stalnog nastojanja da stvari svijeta imaju određeni smjer i poredak, čak i kada to uopće nije naša ideja, već smo je uzeli kao svoju, Život je u kojem se unutar nas počinje buditi sunce.
Čovjek koji nosi sunce u grudima, svijetli, nevezano za to što se nalazi oko njega.
On s istom strašću pozdravlja oblačno jutro kao i sunčano jer sunce u njegovim grudima plamti i ne daje mu razlog da igdje izvan sebe ne osjeća sunce.
Čovjek koji nosi sunce u grudima napušta jedno po jedno uvjerenje pa tako i ono o dualnosti.
Za njega je svjetlost iz nutrine jedino ogledalo svega.
Kada okolnosti oko njega nisu onakve da kroz njih prođe lako, na kraju dana se uvijek ugrije i obnovi pod suncem u sebi.
Hvala, veliki Živote!
