Otkad sebe se sjećam, nešto u meni što um ne može i ne zna definirati jer je mnogo prostranije od njega, slijedi svoje zakonitosti i objašnjava svijet na dublji način.

To nešto ne prepoznaje samo oblike, već i njihovu unutarnju priču.

Suptilni svijet energije, vibracije i fine emocije unutar oblika kroz koje između ostalog promatra stvari svijeta kao više ili manje srodne.

Na taj se način one grupiraju i stvaraju sklad.

Sklad nikad nije samo u vanjskom obliku.

Kao što ni srodna skupina duša to nije.

Kad je nešto uistinu za nas skladno i unutarnji senzor to nešto prepoznaje kao naše, dodiruju se nepregledna prostranstva vibracije i suptilnih unutarnjih svjetova.

Tada to nešto diše u ritmu naših stanica i usklađeno je s našom dušom.

Otkad sebe se sjećam, nešto u meni traži i prepoznaje ono duši mi srodno.

Na temelju vanjskog oblika, to je gotovo uvijek nježno, drago i meko. Pritom ta mekoća nije “slaba”, već snažna, sočna i okrepljujuća, kao da se netom rodila.

Isto tako je nebitno o kojem se obliku radi – ljudskom, životinjskom ili nekom trećem.

Performanse su uvijek iste ili vrlo slične. Duša dušu prepoznaje. Tako je svaki put. Tako je i ovaj. Figo.

Neodoljiva slatkoća Postojanja.

Hvala, Živote, na još jednoj intervenciji.