O ovome se vrlo malo govori, vjerojatno se i ne spoznaje često na ovaj način, no te su spoznaje vrlo vrijedne jer ne samo da mogu podići našu svijest na višu razinu, već mogu u potpunosti transformirati naš Život te cjelokupni doživljaj Života samog po sebi.

Naše istinsko biće, srž, vječni dio, nazovimo ga ovdje Duša izvorno je podešeno na vibraciju ljepote. To je vibracija visoke usklađenosti, harmonije, unutarnjeg mira, radosti, dječje udivljenosti. Svaki put kad u fizičkoj realnosti boravimo u energiji suprotnoj tome, a to je za većinu ljudi “normalno” stanje jer su ih uvjerili, ili oni sami sebe, da je tako, događa se odvajanje između fizičkih nas i našeg unutarnjeg bića, a što rezultira brojnim izazovima u Životu, uključujući stres, nesklad, sumnju, nezadovoljstvo, strah, bolest i drugo.

Da bismo se uskladili, odnosno vratili sebi, potrebno je svjesno i predano usmjeravati svoju pažnju na harmoniju i visokovibrantna iskustva.

Tada će se i izazovi ovog tipa drastično smanjiti, a u nekim slučajevima duboke posvećenosti toj misiji, vjerojatno i sasvim nestati.

Posljednji dani u mom eteru odišu nestvarnom ljepotom. Ona je pritom, baš kao što ovdje i navodim, mnogo više od samog prizora.

Očituje se kao čista energija koja usklađuje, iscjeljuje i donosi čuda.

Na slikama je jedno od meni najljepših mjesta, i energetski i fizički – pariški muzej skulptura Rodin.

Kad smo ušli u njegov vrt, ali i samu unutrašnjost muzeja, zasuzile su mi oči od divote i osjetila sam kako se realnost naočigled izoštrila, podigla, pokristalila.

Ondje sam provela popodne sa svojim najstarijim sinom koji je, iako još dijete, doživio sve isto kao i ja i puno smo o tome pričali.

Na livadi ispred muzeja trava je poput najfinijeg saga.

Morala sam na tren izuti sandale i osjetiti je pod stopalima, makar to značilo da će me možda netko doći “opomenuti”.

Po travi trčkaraju divlji zečevi, mame i bebe. Jednog smo uspjeli uhvatiti kamerom. Promatrali smo ih kako skakuću, igraju se, grickaju nešto onim slatkim njuškicama. Ne znam jesam li ikada doživjela divlje zečiće iz takve blizine.

Na mjestu koje je malo izolirano legli smo na prostirku, jeli jagode i u tišini se kupali u neviđenoj ljepoti.

Pogled bi nam se s vremena na vrijeme susreo s nekim od ljudi koji su dijelili isti prostor i doživljaj i bilo je očigledno kako se duhom razumijemo i jedni druge blagoslivljamo.

U samom parku nalaze se neka od najpoznatijih djela Rodinovog stvaralaštva i doista su impozantna.

Osim “Mislioca” (The Thinker, franc. Le Penseur) koji nas je oduševio i “Poljupca”, stajali smo osupnuti i pred “Vratima pakla” za koja sam rekla Lavu kako ne osjećam da ih trebam fotografirati.

Nakon nekoliko trenutaka zaronjenosti u unutarnji svijet, promatrajući i dalje impozantnost same skulpture, Lav mi se onako nježan i snažan kakav jest približio i rekao mi tiho:

“Mama, možeš ih uslikati. Zatvorena su.”

Tu ću sada stati i disati milost najveću.

Hvala, Živote, na svemu, svemu