Nekoliko posljednjih dana potpuno je promijenilo energiju moje realnosti. Kao da sam preskočila više etapa i došla na neko mjesto na kojem Duša još nije bila.

Istodobno to mjesto podsjeća na frekvenciju iskustava u mojim ranim dvadesetima.

Tad sam neprestano imala jaki osjećaj polja beskonačnih mogućnosti.

Taj osjećaj nije dolazio iz uma, već odnekud iz srca i obuzimao bi mi cijelo tijelo.

Bio je doslovno utisnut u moj dah.

Sjećam se koliko bih puta zastala usred nekog dana ili događaja i osjećala tu beskonačnost koja je jezikom energije govorila:

“Neizmjerno smo prostrani i čuda su naš dom. Treba se samo odvažiti i namjeriti tu realnost. Ne odustati na prvoj prepreci. Ne odati se umu, kolektivu i ograničenjima.”

Ta me je spoznaja vodila oduvijek i često se doimalo da sam na tom putu sama jer svijet, a ni moja tadašnja okolina, nisu djelovali po zakonima srca i šire svijesti.

No, nikada nismo sami.

S nama je uvijek Iskra Života koja nas podsjeća i vodi.

U ovih nekoliko dana osjećam po ne znam koji put da sam se ponovno rodila. Kao da smo opet na početku, zaronjeni u beskraj mogućnosti: jedna mala Marina što je oduvijek sanjala srcem duboke i prostrane snove i svijet koji joj drži Polje.

Ovo pišem jer ovo nije samo moje i Tvoje je.

Ako zaroniš u sebe i sjetiš se uistinu tko si. (Neizmjeran si).

Ljubim Te. Hvala, (ne)stvarni Živote!