Iz Duše imam potrebu nešto podijeliti, znajući da su riječi, uvidi, emocije, stanja, misli i sve u nama i oko nas čista energija koja se može prenijeti različitim kanalima i biti ključ za različita vrata…

Ali, sve je isto tako podložno mijeni, sve se vječno kreće i transformira pa će tako ovo moje iskustvo također u nekom trenutku postojanja prijeći u neki novi oblik i njegove konture neće biti ovako čiste i jasne.

Svejedno me to ne sprječava da ga promatram i iz dubine kroz njega prolazim. Možda se energija prospe kao sjeme. Za neke nove trenutke. Neke nove realnosti i obzore. Vaše i moje.

U posljednje vrijeme, a ima tome možda u linearnom vremenu mjesec i pol dana, osjećam neviđeni dodir Života koji me nosi na čudesne načine i pokazuje mi nebrojene nijanse inspiracije, vitalnosti, rane mladosti, dječjeg ushićenja, velike, unutarnje snage i harmonije.

To su oni trenuci kad nam srce gotovo pa stalno gori, kad od uzbuđenja što smo prisutni u ovdje i sada ne želimo ići spavati pa noću učimo nevjerojatne stvari u okviru nekih još nevjerojatnijih studija koje je Duša poželjela pohađati, čitamo tri knjige istodobno, treniramo predano i prisutno, volimo i kuhamo svakog dana kao prvi put i čini nam se da ta jela još nikad nisu ovako prijala iako su na repertoaru sigurno dvadesetak godina. A sve iz unutarnjeg mira.

Otkrivamo nova mjesta, pijemo kave s cimetom i bijele čajeve čudesnih performansi. Razgovaramo u večernje sate s prijateljicama koje poznajemo od doba gimnazije ili studija i sve isto je kao nekada, samo puno ljepše i sočnije.

Otvoreno u beskraj od iskre Života što povlači svoje tokove.

Sve se slaže poput kockica kozmičkog mozaika. Ljudi koje susrećemo. Prilike koje se otvaraju.

I one koje se zatvaraju, a bez da nam to u datom trenutku uopće predstavlja “problem”.

Pokušavam u rijetkim pauzama između punog i svetog udaha samog življenja dokučiti poveznicu, uzroke i razloge ovoga, a što uvijek radim kako bih mogla “uhvatiti” tajnu formulu.

I osjećam da je ključ ponajviše u zatvaranju pojedinih krugova.

U nježnom, a izuzetno jasnom povlačenju granica i vraćanju skupne točke u središte srca. U odvajanju od svemira koji nisu srcem prisutni.

Sve to je otvorilo ovaj tok.

Sve je to pokrenulo kao nikad Život koji teče.

Znam da ću ponovno naići na vrtlog jer je to priroda struje Života, ali do tada…

ne mogu, a da ne podijelim ovu vibraciju.

Možda negdje u nekom polju probudi i pokrene svoju nevjerojatnu životnu melodiju.

Hvala, hvala, hvala Živote što nikad ne odustaješ od nas i od toga da kroz Tebe svjedočimo protok.

Volim Te.

Kao nikad je čudesno. Sve.