Umu priroda nekih stvari nikad neće biti potpuno jasna.

Posebice onda kad smatra da nekog ili nešto gubi.

Čak i ako se uvjeri u vjerovanja kao takva i prihvati postojanje šire i dublje dimenzije, uvijek će u njemu ostati tračak sumnje kroz koju će teći bol kad nešto uz što se je vezao – promijeni oblik koji je poznavao.

No naša istinska esencija, naš nepromjenjivi, vječni dio koji prebiva u nama onkraj uma, nježno na njega motreći i usmjeravajući ga, jednostavno “zna”.

Taj nas dio podiže kad padnemo, okrepljuje i pobrine se za nas kad žalujemo, osvijetli put kad nam se čini da je mračno.

Možemo ga nazivati različitim imenima i tražiti na različitim mjestima, ali ako zastanemo,

umirimo dah, opipamo svijet izvan plošnog, omeđenog oblika koji je iluzija uma i dopustimo da se naša svijest proširi,

osjetit ćemo ne samo da je taj dio u nama,

već i da se odaziva na sva nježna, ljubavna, meka, mila, draga, topla, poticajna, nadahnjujuća imena koja postoje.

I koja poznajemo u Dušu iz Duše.

Da nikad ne nestaje, kao što nikad nije ni nastao.

I da vječno kroz njega prolazi, grli nas i miluje ono što volimo, što “naše” je.

Nevezano za poznate oblike i forme.

Hvala u vječnost na svoj Ljubavi, Živote.