Sjedim u divnom parku u samom centru Sofije, a jedino što čujem je cvrkut ptica u bezbroj nijansi i radostan dječji smijeh.

Tijelo mi je umireno do nepostojanja već tri dana, Duša proširena.

Dišem duboko i prisutno.

Jedno sam sa Životom i on je jedno sa mnom.

Čitam na nježnom suncu čarobnu knjigu dok moj dječak za to vrijeme u neposrednoj blizini, igrajući se istražuje okolni svijet.

Ovog sam puta otputovala sama s najmlađim djetetom jer unutar obitelji njegujemo naviku da svako toliko jedno od troje djece ima samo svoje putovanje i samo za sebe sve vrijeme s oba ili jednim od roditelja. Na taj način njihova sveta Polja imaju priliku dobiti potpunu refleksiju svoje Ljepote i povezati se još dublje sa sobom, Životom i nama, ali i iz svoje tišine promotriti dar odrastanja s braćom (koja im već prvi dan putovanja nasamo počnu silno nedostajati, unatoč svim prednostima takvog intimnog iskustva).

Sve je toliko sinkronizirano da znam da to nije nimalo slučajno i da će ta energija donijeti nove, čudesne smjernice i uvide za sve što jest i što dolazi.

Duboko sam zahvalna i potpuno nijema pred Darom Života.

Blagoslivljam vas tom energijom.

Vjeruj u proces i ljepotu Života.

Volim Te.

Hvala, Živote