Moć manifestiranja ili sudjelovanje u stvaranju željene realnosti jedan je vid kvantnih učenja koje mnoge zanima, a poznajem i dobar dio ljudi koji su se upravo zbog ove teme otisnuli u proučavanje duhovnih zakonitosti. Iako bih o ovoj temi imala štošta za reći, ovog ću puta reći jedan manji dio kako bih još jednom zahvalila Životu na čudima u koje tako duboko i predano oduvijek vjerujem te posvjedočila koliko smo više od onog što mislimo da jesmo.

Postoje trenuci u Životu kad se sve odvija kao orkestrirano nekom višom silom, nekom nevidljivom rukom koja kao da razmiče prepreke ili nas prenosi preko njih, dovodi nam u Život “prave” ljude, iskustva i informacije u “pravom” trenutku za nas, a mi se kupamo u zahvalnosti i rastemo kroz Ljubav i svjetlo. Netko to zove flow, netko drugi Život u toku, bivanje na visokoj vibraciji i slično.

Kako god to zvali, činjenica je da to stanje postoji i da nije dio iluzornih vjerovanja. Uostalom, davno je rečeno: “Bit će Ti po vjeri Tvojoj.”

Cijeli Život osjećam i opipavam ova stanja te proučavam što ih stvara, ali i čini prisutnim u kontinuitetu ili što više prisutnim. Također takav Život zovem Životom iz Duše ili Život vrijedan življenja. Svatko od nas ima svoju viziju takvog Života i prisjeća je se na temelju plana svoje duše i misije koju ima na Zemlji – no jedno je zajedničko svima – kad iz tog dijela Živimo, ispunjeni smo nečuvenom milošću i unutarnjim zadovoljstvom.

Ono što sam putem saznala i što mi je Život nebrojeno puta posvjedočio jest da se flow, kreiranje željene realnosti ili orkestriranje nekom nevidljivom rukom događa onda kad smo usklađeni sa sobom, kad energija slobodno teče na relaciji um, duh, tijelo, kad smo uronjeni u Ljubav i znamo tko smo, a što možemo svesti pod visoku vibraciju.

Zato je za Život s tog mjesta potrebno duboko i predano učenje o sebi i prirodi samog Života te usklađivanje sa sobom iznutra, što znači i bivati što bolji, svjesniji, empatičniji i čistiji čovjek, umjesto pisati beskonačno duge liste želja iz uma i koncentrirati se samo na površna učenja.

Kreiranje realnosti je unutarnji i rekla bih cjeloživotni posao pri čemu je važno biti stalno “budan” za više vrijednosti življenja poput ljubavi, mira, zahvalnosti, inspiracije, iskrene dobrote, ali i čuvanja sebe od svega što nije takvo.

Ovaj vikend je od prvog do posljednjeg trena za mene bio orkestriran tom nevidljivom rukom i protkan čudima, ali i potvrdama na koji način i tko tu kreira.

Puno je previše tog sada za ovaj post, no provući ću samo neka iskustva.

Zanimljivo je da sam za vikend trebala biti po planu uma u Pragu, ali to nije ovaj put bila namjera Duše.

Pustila sam s ljubavlju prvobitni plan i promatrala. Ubrzo se otvorila nova slika. Kad sam posljednji put bila u gradu u kojem sam provela ovaj vikend, ostala sam kao nikad prije privučena jednom predivnom građevinom. Stajala sam neko vrijeme pred njom i promatrala je s ljubavlju i divljenjem iz srca, kao i njen vrt u kojem je bila divna kavana. Sve je odisalo nekim drevnim vremenima koje kao da moja Duša nosi negdje u sebi. Fotografirala sam to mjesto i zagrlila ga Dušom, ne znajući do trenutka kad sam jučer stigla opet u taj grad da je mjesto u kojem imam rezerviran smještaj i večeru ni manje ni više nego to mjesto.

Ostala sam bez riječi jer sam cijelo vrijeme mislila da se radi o jednom drugom smještaju iako sam osobno sprovela rezervaciju. No Duša se nije dala smesti ni prevariti i točno je znala kamo me vodi. Sigurna sam da je ona to ugovorila s “onom rukom iz orkestra” još prošli put kad sam stala pred to mjesto iz ljubavi čiste i iz srca mu se (bez ikakve umne namjere) poklonila.

Ono što je potom uslijedilo izaziva mi još veću zahvalnost i udivljenje.

No da bih to objasnila onako istinski, trebam napraviti mali uvod.

Moje biće oduvijek duboko cijeni hranu i poštuje kvalitetnu namirnicu. Ne mogu to ničim posebno objasniti, to izvire iz mene otkad sebe se sjećam, kao da je ugravirano u meni, baš kao i sklonost Ljepoti Života i harmoniji, a trenuci za stolom uz fino objedovanje s voljenim ljudima, bilo da sama spremam hranu ili jedemo negdje drugdje, spadaju mi u najčarobnija iskustva zemaljskog življenja.

S dragim ljudima često razgovaram o hrani i njenoj pripremi, a prošli sam tjedan u jednoj situaciji s jednim divnim mladim čovjekom koji se netom vratio iz Italije razgovarala o jako mi dragom talijanskom desertu što se zove semifredo i koji nije baš jednostavno pronaći u Hrvatskoj. Tom mi je prilikom taj mladić spomenuo gdje ga se može kušati u Zagrebu i obećala sam sebi prvom prilikom poći onamo.

Jutros, nakon što sam sinoć objavila sliku s Kvarnera, dobivam nekoliko čudesnih poruka od kojih jedna ide u smjeru da nas na jednom predivnom mjestu čeka stol za ručak i da “ne smijem odbiti”. Predugačko je da sad navodim sve poveznice s tom porukom i okolnosti koje su me svojedobno povezale s dušom koja mi se javila, no gotovo da nije postojala šansa da to izbjegnem. Pritom ta duša ne zna za moje divljenje prema hrani ni kolika mi je želja bila jednom otići baš u taj restoran u kojem me sad nekim čudom čeka stol za ručak.

Da stvar bude bolja, to je bio najljepši stol na terasi, s najljepšim pogledom na sunce, more i jedrilice, osoblje je znalo da trebamo doći i sve je s ljubavlju bilo pripremljeno iako osoba koja je pritom bila posrednik Duši uopće nije fizički bila ondje, a moja svijest do tog podneva nije znala ništa o tome.

I na kraju…kako na takvim mjestima obično bude samo nekoliko deserata, jedan od četiri koja su danas imali na meniju bio je semifredo s kruškom u teranu.

Nasmijala sam se lopuži od Duše koja je opet bila korak ispred ovozemaljske mene i mog svjesnog djiela u svemu.

Nevjerojatni su putevi Duše.

Nečuveni.

Vjeruj.

Hvala, Živote, i hvala svim Čarobnim posrednicima koji rade za nas i kad uopće ne znamo da rade.

Duša zna.

Usklađujmo se s njom.

Nemam riječi.

HVALA!