Ono što želim ostaviti svojoj djeci kao trajni zalog jest, osim vibracije lakoće i radosti koju svjesno namjeravam svakoga dana u njihovoj blizini – povjerenje u Život, vjerovanje u Čuda.

Već sada uviđam da njihove glavice u čuda nimalo ne sumnjaju, kao i da znaju intuitivno i diskretno “prešutjeti” taj dio postojanja kada se nađu u kolektivnom okruženju koje Život promatra s drugog mjesta, isključivo kao fizičko iskustvo unutar zadanih okvira.

(Sve kako ne bi došlo do nepotrebnih objašnjavanja).

Isto sam i sama kao dijete prolazila.

Život ima svoju inteligenciju i uvijek radi za nas. Ono u što vjerujemo, to nam potvrđuje. Čuda su neprestano na našem putu. Od najmanjih, svakodnevnih, do velikih pred kojima naš ljudski oblik ostaje bez riječi.

Jedno koje nas je snažno okupalo, dogodilo se preksinoć. Da bih ga mogla opisati, a sve kako bih pustila na van tu potvrdu čudesnosti oko nas koja je, koliko moja i naša, toliko i Tvoja i vaša, moram se vratiti nekoliko dana unazad.

Mak, drugi po redu po dolasku na ovaj svijet od naša tri dječaka, za svoj je rođendan poželio skejt. Dočekao ga je tog rođendanskog dana, lijepo upakiran, onako kako to dječje romantične mame pripreme djeci, a radost koja je izranjala iz njegovh velikih očiju kada ga je ugledao, bila je neopisiva.

Narednih se dana nije odvajao od njega.

Naučio je od najboljeg prijatelja koji također vozi skejt nekoliko trikova i bilo je očito da je rođendanski poklon doista bio pogođen baš onako kako to biti treba – da donosi ljubav i budi predanost.

Jednog popodneva, dječaci su bili na igralištu u igri s prijateljima i kako to s djecom već biva, vratili se kući i zaboravili skejt ispod jedne klupice. (Gdje su ga stavili kada su igrali neku drugu igru koja nije uključivala skejtanje.)

Da stvar bude bolja, Mak se nije te večeri sjetio da je ostavio skejt vani, a ni mi kod kuće nismo po njihovom dolasku obratili na to pažnju. Sjetio se tek idućeg dana, no skejta više nije bilo na ostavljenom mjestu pod klupicom. Netko ga je pronašao i uzeo. Mojim je dječacima to bilo prvo takvo iskustvo i izazvalo im je mnogo nejasnoće. Zašto bi netko uzeo nešto što nije njegovo? – mučilo ih je. Vidjevši tada tugu u očima svog djeteta, prisjetila sam se svojih trenutaka iz djetinjstva kada bih izgubila nešto za mene važno. Ni trenutka nisam podlegla uobičajenim nesvjesnim obrascima odgoja gdje prozivam svog dječaka znog nepažnje. To su djeca čiji sustav razmišljanja ne funkcionira kao kod odraslih ljudi. Uostalom, ni mi sami te večeri nismo primijetili da se vratio bez skejta. Željela sam mu i u ovoj situaciji priuštiti učenje iz ljubavi.

To sam učinila tako da sam ga čvrsto zagrlila i rekla da nema veze, da se to svakome može dogoditi. Potom smo zajedno naručili novi, isti takav skejt s dostavom na našu adresu. Da ne pričam da mi je odmah sam donio svoju ušteđevinu iz kasice. Radosno i zahvalno. Ma joj!

Nakon toga, prošlo je nekoliko dana u iščekivanju novog skejta. Od prijašnjeg ni traga ni glasa. Čak ni unatoč tome što je naš najbolji prijatelj napisao jedan “oglas” o izgubljenom predmetu na drvenoj tabli koju smo pronašli putem i ostavio je na igralištu. Djeca su rekla da je tabla ondje stajala dva, tri dana, a potom nestala.

Prekjučer je u mom eteru bio jedan neobični dan. Od jutra su se događala razna čudesa koja su mi potvrđivala izuzetno snažan flow. Tome na ovaj način svjedočim već duže vrijeme, a duboko osjećam da je povezano s dva programa koja vodim unazad nekoliko mjeseci s mojim predivnim dušama i koji doista na puno razina utječu na našu energiju i realnost. Čak sam tijekom dana poslala njima u grupe neke od intervencija čuda, a onda je posljednje uslijedilo navečer.

Mak je bio s prijateljima na igralištu, nakon što je popodne proveo kod prijateljice iz razreda čija ih je mama predivno ugostila. Gledajući odrastanje dječice oko sebe, i svoje i njihovih prijatelja, imam osjećaj da su to djeca osamdesetih.

Toliko igre, toliko druženja, toliko one iskonske nepatvorene radosti, razbijenih koljena, “crne” kade nakon večernjeg tuširanja od svih tragova na tijelu od asfalta, trave, zemlje, Života. Mogu samo udahnuti prezahvalna što i moja djeca žive iskustva mog djetinjstva.

Kako je već pao mrak, a igra očigledno nije jenjavala, uzela sam našeg psa i krenula prema igralištu pronaći Maka.

Toni je s Danom i Lavom bio na jednom drugom mjestu i dogovorili smo u nekom trenu spontano da se svi nađemo na igralištu. Onamo je također baš tada, nekim intuitivnim dogovorom, došao i naš prijatelj koji je prije nekoliko dana napisao na drvenu tablu poruku da se traži izgubljeni skejt.

Bilo je već skoro deset sati navečer. Igralište se ispraznilo. U jednom trenutku, ostali smo samo mi i jedni prijatelji s dvoje djece. Energija je bila predivna. Miris tople, ljetne večeri što podsjeća na ranu mladost. Bezbroj sam puta pomislila koji je sve ovo blagoslov. I kako dijete u meni pleše od radosti jer se nikada nije odvojilo od sebe. U toj atmosferi, suprug je u jednom trenutku pitao našeg prijatelja (koji je inače ostavio svoj broj telefona na drvenoj dasci, iz ljubavi prema mojoj ili Tonijevoj intimi:), je li se tko javio za skejt. Otvorila se ponovno tema.

I tada se manifestiralo čudo pred našim očima!

Čudo za koje znam da ga je Život namjestio u trenutku kada smo ondje bili svi.

Onda kada su bila prisutna sva djeca kojoj čuda toliko želim ostaviti u nasljeđe.

Na jednom drugom, malom igralištu sa strane, kojim svakog dana prolaze djeca kada idu u školu i iz škole i preko kojeg smo i mi tog dana prošli, na samoj se sredini stvorio Makov skejt!

Prvi ga je uočio sin tih prijatelja koji su bili s nama, a nakon toga smo doslovno svi ostali bez riječi. Djeca su trčala i vriskala od sreće. Ja sam uzdisala od još jednog čuda. Deseti dan nakon što je izgubljen, odjednom se pred nama pojavio “niotkud” naš skejt!

Objašnjenje ovozemaljsko bi moglo biti da je nekoga zapekla savjest što je uzeo predmet koji mu ne pripada i baš ga tog dana (božanskom intervencijom), baš te večeri kada smo svi bili u blizini, odlučio “vratiti”.

Koliko se tu toga tada moralo poklopiti, ne mogu ni zamisliti.

No, čudo ne treba logiku da bi bilo čudo.

Ono funkcionira unutar svojih zakonitosti. Možda ga je nešto nježno samo spustilo pred nas tada. Da nam još jednom Život pun čuda potvrdi. Možda je nešto zavrtjelo realnost. Tko zna kakvi su putevi Čudesnosti.

I bez obzira što sada imamo dva skejta, nije to poanta. Ona je mnogu dublja i zalazi u takoćutne sfere postojanja. Život nas ne želi nikada uskratiti. Želi nam sve uvišestručiti.

Život je Čudo.

Vjeruj i voli.

Iz dubina.

To je na Tebi.

Ostalo je na Njemu.

Hvala, hvala, hvala beskrajima na još jednom svjedočenju!