Kroz putovanje ovim svijetom mogli smo susresti ljude ili i sami biti jedan od njih koji ne vole Život, često imaju osjećaj da se protiv nečeg bore i kojima se postojanje ne čini kao sveto iskustvo.

Nije to svaki put bilo potrebno ni otvoreno izgovarati.

Izvirivalo bi iz načina na koji bi se kretali, tona kojim bi se nekom obraćali, pogleda, gesti, nekih tajnih odaja u aurama u koje se ne pušta nikoga.

Pritom ne bi nužno prvi vanjski dojam bio kriterij po kojem bi se povezanost sa Životom mogla odrediti.

Tako bi recimo netko tko živi na ulici mogao imati sjaj u oku unatoč okolnostima u kojima se nalazi i dati nam dar istinskog blagoslova ako zastanemo samo trenutak pokraj njega.

U tom djeliću sekunde moglo bi se osjetiti kako nas njegova slobodna duša pozdravlja i kako je, ma koliko nekom bilo nepojmljivo, to iskustvo gotovo svjesno birala.

S druge pak strane, možemo susresti čovjeka kod kojeg je izvana sve naoko uređeno, a ne samo da ne voli Život i nije povezan s njim, već će i njegova cjelokupna pojava odašiljati kraj njega poruku da smo previše ili pogrešni, da svijet nije dobro mjesto, da ništa i nitko nije kako treba. Sve je u redu.

Uvijek bilo i uvijek će biti.

Život je odraz unutarnjeg stanja.

Onaj kome oči sjaje vidi sjaj u iskustvu Života.

To je čovjek koji je u srcu otvoren kao dijete, a kad nije, ako se i kad od tog stanja odvoji, prepoznaje trenutak odvojenosti i čini sve kako bi se vratio sebi i kroz sebe Životu u njegovoj ljepoti. Ljepota življenja nije iluzija, već realnost budnog duha.

Put u nju vodi s mjesta istinskog suočavanja sa sobom i iskrenog odgovora na pitanje:

“Kako u ovom trenutku vidim drugog, Život i sebe?”

Ako odgovor nije jasan ili ide u “onom nekom smjeru”, znači da imamo posla sa sobom.

Hvala, Živote, što nam nikad od divote ne daš odustati. Hvala svim mojim držačima polja i namjeravateljima ljepote življenja.