Toliko bih vam toga pisala, dala, posvjedočila ovih dana.

Toliko vam manifestacija živoga života prenijela da vam pomiluje srce.

Gotovo da ne staje to prelijevanje između svih obveza i projekata koji me dodiruju u ovo doba, a istodobno mi pokazuju moć ljubavi koja je neizmjerna. Koja podiže, podržava, nosi i čini svoje unatoč našem ljudskom obliku i svime što on sa sobom podrazumijeva.

I radi to snažnije nego ikada do sada.

U grupi naše Kozmičke školice imali smo jedan mali afirmativni “zadatak” da svakog jutra i večeri u jednom izvjesnom periodu iz srca sa sobom porazgovaramo kroz nekoliko afirmacija. One su mi se, kao i gotovo sve što radim i prenosim, spustile u jednom trenu “niotkud”.

A upravo je to “niotkud” za mene uvijek potvrda etera Ljubavi.

I kako to obično biva, “zadatak” sam i sama odlučila proći s njima, jednim dijelom iz znatiželje srca i onog vječnog pitanja:”I što je još moguće”, drugim dijelom kao podrška svojoj grupi.

Istodobno nisam imala nikakvu konkretnu namjeru. Čak niti jednu točku na trenutnoj etapi puta koju sam svjesno željala mijenjati i transformirati. Uzdići. “Popraviti”.

Bila sam u potpunom miru sa svime što trenutno jest i činilo mi se da je sve i više nego u redu i da ne treba očiglednu intervenciju Ljubavi.

No, poznavajući njene zakone i djelovanje, znala sam da će svejedno intervenirati.

I učiniti ono što moj um ne može i ne treba predvidjeti.

Već nakon nekoliko dana, stvari su se počele odvijati na nevjerojatne načine. Uglavnom se to prikazivalo kroz odnose, pojačane sinkronicitete i razna, doista neočekivana čuda. Od toga da me, bez da sam išta o tome znala, nazovu s nekog mjesta i kažu da sam u preplati nekoliko mjeseci, a ja mislila da kasnim s plaćanjem, da su se pojavljivali naizgled izgubljeni predmeti, razni “darovi”, prave informacije u pravom trenutku, čudesni susreti koji potvrđuju štošta i drugo.

O postojećim odnosima da ne govorim. Moram priznati da to i dalje promatram i pokušavam dokučiti što se događa, ali jednostavno nema logičkog objašnjenja, osim da tanane niti bezuvjetne ljubavi čine svoje i onda kada mi fizički ne činimo ništa.

To se manifestira u odnosu s djecom i suprugom gdje sam mislila da se općenito nema što “intervenirati”. No, toliko se iz dana u dan energija unutar tih relacija podiže i kupa nas sve da mi se na trenutke čini da ću “umrijeti od ljubavi”. Tim više što sam danima sama s djecom jer je suprug na putu i jako je puno toga uz sve moje poslove trenutno na meni, no ljubav nas kroz to vodi i sve uređuje tako da ostajem bez daha od podrške I znam da nije tek do mene.

U mom Životu postoji godinama i jedan vrlo neobičan i duboki odnos na razini duše o kojem ću vam možda pisati jednom drugom prilikom jer je ta priča vrlo zanimljiva i nesvakidašnja. No, unatoč dubini koja ga karakterizira, na ovozemaljskoj je razini taj odnos često protkan izazovima zbog naših različitih puteva, različitih emotivnih obrazaca, prioriteta i drugo, unatoč tome što smo iznutra vrlo povezani i što odnos raste u dubinu.

Ono što želim reći je da se i tu događaju nevjerojatne i duboke stvari koje se sada jako osjete na vanjskoj (ovozemaljskoj) liniji odnosa. Sve je puno lakoće, jasnoće, smisla, autentičnosti, istine, razumijevanja. Razgovaramo otvoreno o stvarima o kojima nikada nismo, vlada dubinska podrška, povjerenje, mekoća. Nešto nevjerojatno u odnosu na prijašnja iskustva i moja višegodišnja nastojanja ili barem želju da tako bude. Gledam i čudim se jer ovaj put kao da “nije do nas, nije do mene”.

Zatim su tu mnoge, naizgled slučajne intervencije. Neočekivana i čudesna toplina i ljubaznost slučajnih prolaznika. Neki dan susret sa ženom koja je identična moja baka i dubinska spoznaja da me je baka na taj način došla “zagrliti”.

Potom i jedna čak komična intervencija.

Nedaleko od mjesta gdje stanujemo postoji jedna slastičarnica s najboljim sladoledom od limuna ikada. Jedina osoba koja ondje radi jest sam vlasnik, vrlo tradicionalan i pomalo “krut” čovjek koji ne priča nikad s gostima, nikad se ne smiješi ili pokazuje bilo kakvu emociju, govori vrlo malo, gotovo ništa i uvijek je jako ozbiljan. Kada ga vidite, imate osjećaj da nikog i ništa ne primjećuje, da je tu da odradi posao koji je generacijama vodila njegova obitelj i to je to. Pripada jednom tradicionalnom, “zatvorenom” svijetu, takvog smo ga prihvatili i rado svratimo na sladoled od limuna.

Neki dan prolazim tako s djecom u blizini njegove slastičarnice i on s terase maše, doziva me. Prvo mi se učinilo da ne vidim dobro. Njegova ekspresija u tom trenu nikako nije odgovarala onome što inače viđamo. I dalje snažno maše, izlazi na ulicu, smije se. Prvi ga put u životu vidim da se smije. Da ushićeno reagira i govori.

Dolazim u čudu do njega, a on će razdragano:

“Čuvam Vam šešir!”

“Šešir?”, začudim se dodatno, ne znajući o čemu se radi.

Poput djeteta utrčava u slastičarnicu i donosi šešir koji je očigledno netko od gostiju bio zaboravio.

“Nisam Vas inače viđao sa šeširom, ali čim sam ga vidio, pomislio sam da bi možda mogao biti Vaš. Jer Vi nosite haljine i kombinezone.”

Nisam znala što reći. Čovjek ne samo da je razgovarao, otvarao se, smijao (nakon što godinama ni s kim ne priča), već je primijetio, i ono još bitnije, naglas izrekao da nosim haljine i kombinezone te da ga je to navelo da pomisli da je šešir moj.

Njegovo je obraćanje bilo iskreno, dječje, neposredno. Prelijevalo se još dugo po eteru. To ne bi bilo moguće bez intervencije same bezuvjetne Ljubavi.

Njena je moć neizmjerna.

Otvorimo se i promatrajmo.

Nemoguće je njen dodir ne doživjeti

Ljubim Te.

Hvala, hvala, hvala Živote predivni