Oko nas nažalost vlada svijet uma i ako težimo višim, mekšim i čarobnijim razinama postojanja, onima gdje možemo živjeti iz svog punog potencijala, potrebna nam je svijest o prostoru vlastite energije, kao i tome kako se možemo zaštititi od umnih previranja.

Previše boravka u umu čini nas odvojenima od suptilnih etera i djeluje iscrpljujuće po sva naša tijela: fizičko, emocionalno, mentalno i duhovno. Društvo je strukturirano na način da se neprestano o nečem diskutira ili elaborira. Počevši od radnih mjesta pa preko slobodnog vremena gdje se s drugima nalazimo da bismo ponovno – o nečem diskutirali. Zatim do tog da ne mirujemo ni kad ostanemo sami i tad često vrtimo unutarnji dijalog.

Uz to postoje i oni koji su izuzetno snažno identificirani s umnim obrascem da je sama njihova energija, čak i kad ne govore mnogo, vrlo gusta i kao takva zaokupi drugoga.

Tad se može doimati kao da svojim umom ulaze u nečiji um i ondje se nastane. Čini se kao da su prisutni i onda kad ih uopće fizički nema kraj nas. Razmišljamo što govore ili rade, jesmo li sami nešto pogrešno rekli ili učinili zbog čega ćemo dobiti neki oblik “upozorenja”, bilo direktnog ili indirektnog ili jednostavno samo nakon takvih susreta osjećamo neki pritisak.

Kao netko tko neprestano traga za tananim nitima Duše, osjetim kako mi energija krene opadati kad se duže no što je potrebno (a potrebno je vrlo kratko) zadržim u umnim eterima. To se ne odražava samo na energiju u tijelu, već i na kreativne procese te polje visoke vibracije. Um nije i nikad neće biti visokovibrantan, čak i ako ima sjajne ideje.

Visokovibrantno je polje unutarnjih etera – proširene svijesti – duše.

Danas je moja Duša imala potrebu boraviti u svojim unutarnjim tišinama i tako me okupati u novoj, svježoj energiji. Odvela me na trening u baletnim papučicama i potom izvela na bijeli čaj i kolačić za Dušu. Uživale smo. I samo mi je odjednom prišapnula: “Marina moja, po ne znam koji put, dobro došla doma.” Hvala, Živote!