Život je predivno uprizorenje. Čini ga izuzetno moćna iskra života koja je u stanju povući našu realnost u sasvim drugi tok od onog u kojem se nalazimo i time u potpunosti transformirati naše iskustvo.
No, da bi tako nešto bilo moguće, nije dovoljno samo meditirati, izgovarati afirmacije, čitati knjige, odlaziti na seminare, proučavati zakone kvantne fizike, djelovanje uma i slično.
Da bi naš Život doista doživio trajnu i vidnu promjenu ili, za one koji posebno duboko tragaju – dosegnuo razinu postojanja koju karakterizira nešto što nazivam kozmičkim autopilotom i gdje se stvari neprestano odvijaju po nekim božanskim zakonitostima u ovdje i sada i tako u potpunosti izlaze iz okvira i pravila kolektiva, potrebno je postaviti jasnu i čvrstu namjeru.
Ta namjera je usko vezana uz nešto što često spominjem i što je bila moja najveća i mogu reći najteža životna lekcija – postavljanje granica. I to granica svemu onome što nije ljubav i svjetlost. Svemu onome što na bilo koji način nije u suglasju s planom naše duše ili jednostavnije rečeno – našim snovima. Energijama koje ne podižu dušu, ne cijene sveti trenutak u ovdje i sada. Gdje nema svjetlosne razmjene.
Živjeti Život kao ispunjeno iskustvo, Život u skladu s planom duše i našim istinskim čežnjama jest duboki, veliki i predani proces koji traje sve dok se do toga ne dođe. I tada nastavlja u nekom novom obliku trajati. On zahtijeva mudrost, razboritost, intuiciju te veliku jasnoću oko toga na što treba polagati svoju pažnju.
Kolektiv je vrlo “ljepljiv”, ima svoje principe, pravila i svijest mu općenito nije na razini življenja plana duše i snova. Vrlo nas lako može uvući u svoje kratkotrajne, a pritom prazne užitke za um i tijelo, zanemarujući duh i dublje dimenzije.
Podržavajuća okolina od velike je važnosti na putu naših snova, no takva je okolina vrlo rijetka. Većinom će nas ljudi oko nas odvraćati od plana duše, a ne nas na njega podsjećati. Činit će to dakako nesvjesno jer ni sami ne žive tu dimenziju. Put u Život vrijedan Življenja započinje u trenutku kada krenemo onom stazom koja podržava svetu nit između uma, duha i tijela.
Koja nas ne odvlači u površne užitke pod krinkom da nam oni trebaju i da ih naša duša želi.
Kada povučemo crtu i okrenemo se unutra. Kada onome što je površno, kratkotrajno i služi samo igri uma ili crpi našu energiju na način da puno uzima, a malo daje – kažemo – nemam sada vremena, “radim” na svojim snovima.
Nakon toga osjetit ćemo novi nalet energije. Naše će stanice prodisati. Tišina će postati naš melem. I iz nje će se potom rađati novi sadržaji. Sve smisleniji. Sve bogatiji. Sve duši bliskiji. Hvala, Živote magični. Čuvam Tvoju magiju.
