Ponekad, kad bih imala intenzivne periode u Životu koji bi zahtijevali svu moju energiju, činilo se da je slabije čujem.

No čim bih to osvijestila, umirila se i sama se sebi sklonila s puta, intuicija bi se pojavila u svom prepoznatljivom obliku i vodila me.

Kad sam se počela više i dublje baviti suptilnim svjetovima koji zadiru izvan sfere uobičajenog načina življenja iz uma, intuicija mi je postala sve prisniji pratitelj te sve veći predmet proučavanja.

U razgovoru i radu s ljudima često nailazim na pitanja o tom dijelu nas.

Mnogi misle da intuitivno vodstvo govori jezikom koji naš um savršeno i odmah razumije pa me tako znaju pitati:

“Marina, je li to nešto poput glasa u glavi koji kaže:

To je čovjek za kojeg ćeš se udati i živjeti sretno s njim do kraja Života ili: otputuj sutra na tu destinaciju i ondje će se dogoditi sudbonosni susret koji će iz temelja promijeniti Tvoju karijeru.”

Tad se uvijek nježno nasmijem i objasnim da intuitivno vodstvo ipak radi malo drugačije. Malo drugačije i mnogo suptilnije. Ali toliko snažno da se um katkad uopće ne stigne uključiti, postavljati pitanja, donositi zaključke ni tražiti objašnjenja. On biva u tim trenucima zauzdan, a Duša vodi.

Kroz nas tad prolazi neka nečuvena milina. Poput one na Badnju večer kad smo bili djeca (ili kad smo odrasli ako smo to dijete u sebi sačuvali). Iz srca struji neko čudesno uzbuđenje čija se energija doslovno osjeti poput vala. Sve u nama se pokrene, oživi, podigne, osvijetli.

Osjećamo da smo na pravom mjestu, u pravom trenutku, pravom tijelu, pravom Životu. I da se ovdje i sada otvaraju vrata nečega što oduvijek i zauvijek čeka na nas.

Tad samo zakoračimo. Znamo da smo vođeni i podržani i ne pitamo se mnogo. Bilo da je taj korak unazad, da nas od nečeg skloni ili unaprijed, da nas s nečim spoji.

Moje me intuitivno vodstvo ovih dana neprestano usmjerava prema nečem od čega se širi svaka moja čestica, a energija mi poprima odraz najdublje radosti i prisutnosti.

Kad god osjetim da me Duša zove, razgrnem sve etere, ako treba provučem se ljudskim oblikom i kroz ušicu igle kako bih je slijedila.

Često sam u tim trenucima sama s jednom djevojkom.

Osluškujem je, promatram, obraćam pažnju na njeno srce.

Ona je “moja” dok god sam na ovom svijetu. I jedino je što mi je zapravo povjereno dok sam tu.

Moja me intuicija vječno vodi njoj.

A, onda kroz nju i svemu drugom.

Jer kad pronađemo put do Sebe, otvoren nam je Put u sve.

Poslušaj što Ti Duša šapuće.

Zagrli Se.

Grlim Te iz dubine.