Ispričat ću vam jednu meni divnu priču.

Iskustveno-spoznajnu, kakve su sve priče koje Život priča kroz mene.

Još kao malena djevojčica, osjećala sam svijet s nekog drugog mjesta. Da bih to opisala, trebali bi mi dani i noći pa ću samo ukratko predočiti taj osjećaj kao polje beskonačnih mogućnosti.

Jednostavno je nešto u meni oduvijek “znalo” da dolazimo iz božanskog etera, da smo dovoljni i predivni baš takvi kakvi jesmo i da je naša unutarnja moć neizmjerna.

Nitko me tome nije učio, ni sa kim nisam mogla o tome razgovarati. Tek bi se povremeno u nekom biću zazrcalila na tren ta spoznaja, ali kako bi uronilo u kolektiv, brzo bi nestala.

U to vrijeme nije bilo dostupnih materijala ni knjiga kao danas o tim temama, a ako ih je i bilo, nisu bile u mom dosegu. No ta me je neopisiva, duboka i strastvena spoznaja da smo mnogo više od toga kako se na prvu činimo, vodila kroz sve etape moga puta, dizala me kada bih padala, osvjetljavala mi staze i nikada me ni trena nije napuštala iako sam u njoj tad bila potpuno sama.

A onda sam u dvadesetima upoznala jednog mladića. Malo je reći da je ušao u moj svijet na božanski poziv, onda kada mi je to najviše trebalo i kada sam bila na prekretnici cijelog svog putovanja. Iako je bio jedan od najljepših muškaraca kojeg sam ikada vidjela i svojim mi crnim očima potpuno zanio to moje životom udivljeno, romantično srce, naša su druženja od prvog dana, pokraj uobičajenih susreta dvoje zaljubljenih, izlazila daleko izvan okvira ovog etera. Od samog početka znala sam da me “vidi” i da vidi svijet koji sam tako duboko nosila u sebi, da opipava to polje beskonačnih mogućnosti jednako kao i ja.

Sjećam se našeg prvog ljeta, nakon nekoliko mjeseci poznanstva, na jednom otoku, i moje male Čarobne knjižice, bilježnice s tvrdim koricama od koje se ne bih odvajala i u koju bih zapisivala poruke iz Polja, čežnje, snove, afirmacije. Zanimao se dušom za te zapise koje sam mu svakodnevno čitala i na taj se način sve što bih zapisala samo pojačavalo. Polje beskonačnih mogućnosti činilo je kao nikad svoje.

Kad sam pisala svoj prvi roman, Šaptač Snova, u kojem sam po prvi put javno govorila o svijetu izvan uma, okvira i standardnih poimanja, bio mi je najveća, a možda tad i jedina podrška. Iako se nikad nije bavio književnošću, a još manje izdavaštvom, čitao bi svako poglavlje koje bih mu slala, a to ljeto na Pelješcu, prije objavljivanja romana, nije se odvajao od mog rukopisa. Otvorio je tvrtku s izdavačkom djelatnošću samo kako bi mogao izdati roman i da bi sve bilo onako kako sam osjećala da treba biti – bez puno vanjske obrade teksta, s naslovnicom na kojoj sam osobno šetala po plaži snova i drugo. I bila je to jedina knjiga koju je unutar te tvrtke izdao. Malo je reći da je sve tad uložio u taj pothvat. Živjeli smo u iznajmljenom stanu i tek se zapravo postavljali na noge, ali to nije bila prepreka. Vjerovao je u mene svakim atomom svog bića. Onako kako je uopće to jako teško i zamisliti. To nije moglo dolaziti odavde, već samo iz Polja. Polja beskonačnih mogućnosti koje je savršeno precizno uređivalo i uređuje stvari.

Šaptač Snova donio mi je nevjerojatne susrete i duše od kojih su mnoge i danas dio moje predivne, svjetlosne realnosti. Bilo je baš kako sam i zamišljala – da ta knjiga bude ogledalo, odraz prepoznavanja istih ili sličnih duša.

I točno tako je bilo.

Nakon toga, napisala sam i Blizanačke Duše. Ponovno je isti muškarac s početka priče uzeo realizaciju u svoje ruke i biće. Ono koje je i dalje bezuvjetno vjerovalo u mene. I zbog čega znam da se to nikada ne može promijeniti, čak i da se priroda našeg odnosa iz bilo kojeg razloga promijeni ili da netko od nas napusti ovaj zemaljski oblik. Kad netko dolazi iz Polja i vjeruje u Tebe, poznavajući Polje, nema ni jednog zemaljskog zakona ni razloga koji to može promijeniti.

Njegova vjera išla je još dalje od toga da romani ugledaju svjetlo svijeta. Smatrao je da trebaju biti prevedeni na engleski jezik i da ljudi izvan našeg govornog područja trebaju osjetiti tu vibraciju. Pritom se nije radilo o poslovnim potezima ili strategijama, već o povjerenju da jedna Žena Dijete koju mu je Život donio na put, piše i stvara nešto što služi svijetu na neki čudesni način.

Vjerovao je u mene. više nego što sam ja vjerovala. A ja doista po pitanju vjerovanja nisam skeptik. Onda možete zamisliti koliko je to vjerovanje u nečiju inspiraciju bilo i ostalo veliko.

Maloprije na plaži, onako samozatajan i nenametljiv kakav jest, samo me u jednom trenu upitao: Ti znaš da su Ti romani objavljeni u e-formatu na engleskom?

Pogledala sam ga u čudu iza knjige koju sam čitala, ne imajući doista pojma o tome!

Dođi, pozvao me je i pokazao na mobitelu obje objave na Amazonu / Kindle store: Marina Papec “The Dream Whisperer” i Marina Papec “Twin Flames”.

Zasuzile su mi oči.

Sve je to napravio bez da sam znala. U tišini i bez ikakve pompe, kako uvijek i čini.

On koji dolazi iz Polja i vjeruje u Polje.

Mnogi ste me pitali za Šaptača Snova koji je već dugo rasprodan. Sada je dostupan u digitalnom obliku. Doduše, na engleskom jeziku, ali pretpostavljam da to ne bi trebalo predstavljati problem. Prevodile su ga dvije velike duše iz Polja, duše iz moje skupine duša koje su godinama radile na kozmičkom prijevodu kako bi prevele energiju, ne samo riječi.

Jer sve što pišem, pišem kodiranim jezikom. Polje piše kroz mene, ja samo svjedočim.

Hvala vam na svemu što jeste.

Hvala Polju.

Hvala Životu.

Ja nemam odavno riječi.

Samo jesam.

Samo volim.

Hvala, hvala, hvala u beskraj i bezvrijeme.

Svemu klanjam se.