Ispričala bih vam jednu malo drugačiju priču o čistoj Ljubavi koja me kupa cijeli dan i koja iza prvobitne slike ima bezbroj svjetova izvan uma.

Naoko je obična, ali kao i sve ono na prvu izvorno i jednostavno, ima svoju energiju izvan ovog svijeta.

Pokušat ću je prenijeti jer osjetim da bi Ljubav to željela.

Jutros je suprug imao jednu poslovnu obvezu izvan grada koja mu je iskrsnula neplanirano, a kako je to često slučaj u njegovom poslu. Dok sam još bila u polusnu, objašnjavao mi je kamo ide i kad se vraća, a onda rekao nešto njemu jako važno.

Pritom je želio biti siguran da ne spavam i da ga čujem.

Podigla sam glavu, osjetivši energetski i u glasu mu da mi želi reći nešto posebno, što nema veze s poslom.

“Želio bih Te nešto zamoliti”, započeo je i time mi samo potvrdio moju slutnju da se radi o nečem jako mu važnom jer on vrlo rijetko za nešto moli ili nešto traži i ima jednu neobičnu obazrivost prema tuđem prostoru u tom smislu, čak i kad su u pitanju najbliži.

Slušala sam ga, sad već sasvim otvorenih očiju i čula.

“Jučer sam sreo jednog jako dragog stričeka (baš je tako rekao, “striček”, kao dijete). Vidio sam kako uzima na jednom mjestu ostavljene, stare tenisice koje nisu bile u dobrom stanju i gleda ih pa sam ga pitao bi li želio da mu donesem neke svoje stvari i tenisice koje imam viška.”

(Ako itko pazi na svoje stvari i kupuje ih s posebnom pažnjom, onda je to Toni).

“I?” – čekala sam nastavak, pretpostavljajući daljnji tijek događaja.

“Dogovorili smo se naći danas u podne na jednom mjestu u blizini koje se vidi s našeg balkona. No kako me u to vrijeme neće biti, a nisam znao ni da ću morati jutros ovako rano izići iz stana pa nisam pripremio te stvari za njega, ne bih nikako želio da taj striček dođe u dogovoreno vrijeme, a mene nema. Možeš li samo otići onamo i reći mu da sam morao na put, ali da nisam zaboravio na dogovor i pitati ga može li ponovno doći sutra u podne kad ću mu donijeti sve što sam naumio.

Jako je drag, vidjet ćeš.”

“Mogu, naravno. Jedino mi je skroz blesavo doći i samo mu to tako reći. Trebala bih mu nešto odnijeti.”

“Rekao mi je da može i dječja robica, pitao sam ga.”

Kad su se dječaci probudili, zajedno smo probrali njihovu robicu iz ormara i napunili jednu vrećicu da striček ne bi dolazio uzalud.

‘A što ako ne dođe?” – pitala su djeca.

“Pa ništa.” – rekla sam.

Iako bi u “realnom” svijetu postojala velika šansa da se nepoznati čovjek kojeg je Toni dan ranije sreo na ulici i dogovorio tek na riječ susret s njim radi rabljenih tenisica, ne pojavi, intuitivno sam znala da se to neće dogoditi.

Mogla sam osjetiti šestim čulom kako su im se duše prepoznale na nekoj drugoj razini. Kako su obojica jako dobri ljudi i iako na prvu možda žive drugačije iskustvo, sve je to jedno, sve tako čisto i isto.

Toni ni u jednom dijelu spominjanja tog čovjeka nije spram njega izražavao nikakvo žaljenje ili sebe i tren stavio u nekakav superiorniji položaj. Samo poštovanje iz srca i dragost. Jednostavno je to bila čista Ljubav na djelu i to se osjetilo.

Čista, dječja radost što ima ovdje i sada nešto što tom čovjeku može poslužiti.

Deset minuta prije podneva izišla sam na balkon i ugledala u daljini nekog čovjeka kako stoji na mjestu koje je Toni naveo kao mjesto susreta. Kako je to mjesto dosta frekventno, mogao je biti bilo tko. No ja sam jednostavno osjetila da je to naš striček.

Uzela sam vrećicu s dječjom robicom i uputila se onamo. Djeca su gledala susret s balkona.

Došla sam kao dijete pred divnog čovjeka koji me je gledao svojim dragim, nasmiješenim očima.

“Dobar dan. Vi ste se dogovorili ovdje naći u podne s mojim suprugom?”

“Jesam”, rekao je, pretpostavljajući odmah da dolazim u Tonijevo ime.

“Jako mu je žao, ali morao je neplanirano van grada pa me je zamolio da Vas dođem pitati biste li mogli sutra ponovno doći? Nije zaboravio na Vas. Ja sam sad donijela nešto drugo Vama jer nisam znala što Vam je on namjeravao dati, no on će Vam to donijeti svakako sutra.”

“Oh, hvala Vam, rekao je sa smiješkom i uzeo pažljivo vrećicu. Znao sam da je čovjek koji se drži riječi, to se odmah vidjelo. Inače ne bih ja ni dolazio.”

Zahvalili smo se jedno drugom i rastali u radosnom blagoslovu. Obećao je doći ponovno sutra i znam da hoće, kao što znam i da će se jako obradovati kad vidi što mu je Toni spremio.

Toliko je neke čiste ljubavi i radosti bilo u svemu tome, toliko dječje skromnosti, toliko nekog izvornog osjećanja da su mi zasuzile oči.

Kao kad ste djeca u igri koja s istog mjesta vide svijet – svijet koji je ljubav, radost i održano obećanje.

Taj je striček još jednom dao nama isto što smo i mi dali njemu – vjeru u ljepotu ovog svijeta.

Srca nam titraju u zahvalnosti.

Hvala, hvala, hvala, Živote predragi.