Nekada je kraj devetog i početak desetog mjeseca bio najizazovniji u mom životnom kalendaru i u tim bih trenucima uvijek duboko udahnula i pokušala čuti glas svoje duše koji bi govorio:

“Sve je u redu. Samo nježno sa sobom. Imaj povjerenja. Ja Te vodim. Ti me slijediš”

Taj me glas nije napuštao ni u vrijeme najvećih previranja, oluja i uplitanja uma. Uvijek je bio snažniji od bilo koje vanjske priče.

Danas u to vrijeme ustajem okupana otočkim mirisima, okusima i zrakom.

Skupljam bosa na plaži školjkice, plivam u kristalnom moru, milujem grane maslina koje se savijaju od plodova koji će uskoro biti spremni za branje, mirišem otočki ružmarin u prolazu, bivam, dišem duboko, volim prisutno i potpuno i samo jesam.

Jedna mi divna duša pod suncem masira stopala mirisnim uljima koje sama priprema.

Jučer smo ispratili veći dio grupe koji je s nama bio za vikend i ostalo nas je još nekoliko.

U meni je sretna nostalgija.

Toliko sretna da mi od nje titra svaki dio tijela.

Do popodne imam vrijeme za sebe i svoje biće u tišini i kontemplaciji.

Šetam otočkim uličicama i u jednom trenu naiđem na kuću s plavim prozorima i vratima. To je slika mojih pradavnih sjećanja i vizije moje otočke kućice. Zahvalim joj se što mi se prikazala i potvrdila mi vibraciju na kojoj sam.

Za to vrijeme moje sve u gradu osjeća ovu vibraciju i u dubokom je miru i skladu dok sam tu.

Nemam riječi na čuda Života.

Oduvijek sam vjerovala u moć kreacije, suptilno polje koje je snažnije od bilo koje priče uma i Život s nekog drugog mjesta od onog kako ga kolektiv prezentira.

Možda nisam znala kako se točno do toga dolazi, ali duša je znala.

Zato je bila i ostala jedini “autoritet” mog Putovanja.

Volim Te.

Vjeruj u suptilni, čisti eter srca.

Hvala, Živote