Kome se mi to uopće vraćamo, koji to Ja nam u svakodnevnici kao “nedostaje” i čime se to točno bavim?

Bez da zalazim u meditativne tehnike koje ondje prolazimo, moć zvuka instrumenata iz područja zvukoterapije u svrhu opuštanja i usklađivanja uma, duha i tijela ili samu svjesnu prisutnost koja je temelj istinskog rada sa sobom, na mojim se retreat-ovima zapravo predajemo iskustvu Života samog po sebi.

Životu u njegovom izvornom i samim time čudesnom obliku u ovdje i sada.

(Termin “raditi sa sobom ili na sebi” se često kritizira, ali spoznavanje sebe i samog Života je doista pravi rad i to vrlo ozbiljan i nužan za svakog pojedinca te vjerujem da će se u vremenima koja slijede sve više prepoznavati jer stari obrasci života iz intelekta dolaze do ruba i potrebno je zaranjati dublje).

Bez obzira na svaku pojedinačnu namjeru s kojom svatko obično dođe na takav susret, moja je namjera za sve nas uvijek ista: da osjetimo, spoznamo i doživimo prostor koji sadrži više Života u sebi.

Koji je otvoren za veću i sjajniju energiju od one koja se obično susreće u kolektivnom eteru. I da se potom na dubokom nivou prisjetimo da je ta energija ne samo stvarna i moguća, već i da je ona naše prirodno stanje. Da nam pripada.

Kad se povežemo s više Života, jednostavno i bez posebnog napora počinjemo prepoznavati njegove svete oblike.

Ljepotu jutra. Zvuk kiše ili pjev ptica. Mekoću dodira voljenog čovjeka. Bogatstvo okusa. Mirisa. Boja. Život u proširenom obliku postaje stvarno iskustvo.

Sve nas to navodi da se svakog dana iznova sve više povezujemo sa sobom iznutra, sve više cijenimo i zahvaljujemo što smo tu, u obliku u kojem jesmo.

Tad se opušta naš nervni sustav. Tijelo nam izlučuje manje hormona stresa i samim time se naše cjelokupno stanje, vitalnost i zdravlje poboljšavaju.

Mijenjaju se odnosi, okolnosti, stav prema svijetu, fokus i točka privlačenja.

Iz stanja povezanosti teško možemo zamisliti bivanje u bilo kojoj vrsti gustog ili destruktivnog obrasca.

Ovo se tad više ne događa na razini intelekta, već na razini duše i tijela.

Kad se osjećamo povezano, sigurno, pročišćeno i ljubavno, nešto u nama više ne rezonira sa sabotažom ili izlaganjem energiji koja sputava.

Ovo je dakako proces i ne događa se preko noći.

No voljenje Života iz Srca doista mijenja sve u nama i oko nas.

Da bih osobno mogla kroz svoje tijelo i biće prenijeti ovu vibraciju, trebam i sama biti u stanju povezanosti i ljepote.

Zato, koliko god mogu i umijem, pazim na svoju energiju, na to gdje mi je većinski pažnja i iz kog dijela i kakva biram iskustva.

Jer sve se osjeti.

Energija se ne može sakriti i nema tehnike koja je može zamagliti.

Na ovakvim susretima dotičemo mnoga iskustva koja imaju više Života u sebi.

Koja nas vraćaju na mjesto jasnoće, povjerenja, otvorenosti, zaigranosti, slobode, ugode, pažnje i unutarnje mudrosti.

Ponekad ne bude lako jer se može pojaviti svijest o kontrastu izmedu onog što inače živimo i onog što u svojoj prirodi jesmo, a što osvijestimo tek kad osjetimo stvarne sebe.

Zato postoji podrška, Ljubav i smjernica.

Ono udivljeno dijete u nama koje čeka da se proširimo i koje nam se proširenima nada.

Susret u Tišini protekla tri dana još je jednom okupao svaki trenutak čistim Životom.

Pokazao mi je ne samo da služim kroz najljepši poziv koji postoji, već i da imam priliku susretati predivne ljude koji mi u tim trenucima daju svoje puno povjerenje.

Kako smo se samo smijali (i kad smo šutjeli),

kako smo plesali bosi na kiši,

kako se zahvaljivali i kad bi potekle suze,

kako bivali prisutno jedni uz druge u dubokom miru uz vatricu u kaminu,

kako šetali cvjetnom livadom punom ivančica, mirisali božure, brali bazgu za sirup, trčali iz vrućeg jacuzzija u hladni bazen, jeli tone jagoda, ugostili na dva dana seoskog psa koji je jedva otišao svojoj kući, smješkali se očima za dobro jutro i još bezbroj takvih iskričavih trenutaka, na predivnom mjestu, u podržavajućoj energiji, između meditacija i programa.

U svemu tome je mene toliko nosila inspiracija pa sam stalno kuhala, čak i između dogovorenih obroka, a kao da to nisam bila ova ja (i nisam), pospremala kuću bez imalo napora (stalno je bilo čisto i posloženo, kao da nevidljivi pomagači sve vrijeme spremaju ). Inače jako volim energiju čistog i harmoničnog prostora i ona mi podiže protok.

No ono što nadilazi sve su moji divni ljudi, a onda i moje dijete.

On je naime izrazio želju da ide sa mnom kako bi u miru i tišini ondje mogao učiti dok ja radim jer se približava kraj školske godine, sedmi je razred i ima neke važne testove, a zapravo je opet toliko držao polje svima nama, toliko sudjelovao oko služenja hrane, postavljanja stola i svega drugog i toliku Ljubav, slobodu i harmoniju zrcalio.

(U pravilu ljudima koji dolaze na retreat “ne dam” ništa raditi, osim kontemplativnih zadataka jer osjećam da je važno da u ta tri dana osjete na najdubljim razinama kako se mogu opustiti i kako netko iz Ljubavi brine za njih, posebice u kontekstu hrane, što ima posebnu energiju i dublji značaj za naše unutarnje dijete i njegovo iscjeljenje).

Rasplakala sam se od milosti kad su mi neki od ljudi rekli da nikad u Životu nisu vidjeli takvo dijete niti takav odnos između mame i djeteta.

I nikako tu ne uzimam iz ega neku zaslugu, već sam ponizna i zahvalna Životu što mi je davno otvorio spoznaju intuitivnog življenja, a onda i podizanja djece na taj način, a što je bio i ostao moj vodeći način.

On nije davao nimalo sigurnosti za intelekt, ali je Duša vjerovala. I dobila je svoju potvrdu. Vjerujem da će se o ovome tek govoriti u budućnosti. I svjedočiti kakvi su čudesni putevi Duše u odnosu na utabane staze intelekta.

Hvala vam beskrajno na svemu.

Neka vas milost ovog vikenda sve okupa.

Srce mi je zahvalno i prošireno.

Do idućeg susreta za mjesec dana, onog posebnog, uz krijes, na ljetni solsticij, grlim vas iz Duše…

Grlim Život bićem svim.

Hvala, hvala, hvala Živote.