Lijepi i dragi moji,

Posljednjih dana dobivam tolike poruke od vas u kojima mi zahvaljujete za tekstove koje pišem i koji vam, kako kažete „otvaraju srce, šire svijest i daju snagu“ za mnoge stvari na vašem putu koji vas vodi u onu dimenziju postojanja zbog koje je vaša predivna duša došla na ovaj svijet.

Proporcionalno širenju svijesti, u nama se sve više otvara duboka, kozmička čežnja za zagrljajem sa samim sobom, kao i za istinskim voljenjem sebe. Postaje nam jasno, čak i ako se o tome vrlo malo na taj način govori, da se upravo na tom mjestu nalazi tajna života. Da sve polazi od tog zagrljaja sa svojom dušom, od spoznaje da smo božansko biće koje treba čuvati na proputovanju ovim svijetom od svega što nije Ljubav i svjetlost. Tek tad ćemo moći biti pravi ljubavni pratitelji samom sebi i svemu oko sebe.

Jutros sam dobila jedno pitanje i odmah me zagolicalo da na njega odgovorim, ali nisam imala prostor u fizičkoj realnosti za to pa to činim sada. Željela bih samo unaprijed reći da mi kod pisanja o ovim osjetljivim temama nikada nije namjera bilo koga „osuđivati“, već sve što pišem, pišem iz polja duboke inspiracije i povezanosti s dušom, a u svrhu širenja svijesti, otvaranja očiju i srca i uzdizanja u vibraciji.

Kroz svaki takav osvrt i sama rastem i širim se te postajem još malo bolji čovjek i svjesniji eter, a životne okolnosti bivaju svjetlosnije i protočnije. Tako još čišće služim ondje „gdje me se pozove“ jer duboko vjerujem i svjedočim da uistinu možemo služiti samo iz čistog polja.

Jedna me divna duša pitala bih li mogla napisati nešto o „teškim ljudima“. Kako na to gledam, što se tu događa na vidljivom i nevidljivom (energetskom) planu, kako se možemo zaštititi i možemo li uopće i drugo. Osoba je također bila, kako već to „moji“ ljudi obično jesu, vrlo suptilna i obazriva i zamolila me da ne odgovaram na ovo ako ne rezoniram s temom i ako ne osjećam inspiraciju, odnosno, da odgovorim onda kad i ako osjetim „poziv“ za odgovorom.

Zahvaljujem ovim putem i na nježnoj obazrivosti i na pitanju koje me, kao što sam i napisala, odmah ponukalo na odgovor. Morat ću ga skratiti koliko budem mogla jer je ovo jako velika i duboka tema, ali vjerujem da će i takav poslužiti.

Svojedobno sam napisala u jednom tekstu da načelno ne postoje teški ljudi, već samo neosviješteni. Čak i ona šačica njih koji znaju da su „teški“ i koji se na neki način bave sobom i rade na otklanjaju dijelova svog bića koji ih čine teškima, nije i dalje osviještena na način kako to možda misli. U protivnom bi nestalo to što ih čini „teškima“ i njihovi bi životi poprimili potpuno drugačiji tijek. Zato educiranje o obrascima ponašanja, emocijama, odnosima, a onda i svijesti, otvorenom srcu, duši i svim onim suptilnim svjetovima koji se ne mogu spoznati umom, utječe na osvještavanje ili buđenje i može promijeniti našu realnost do neslućenim dimenzija.

Osobno nikada nisam vjerovala u karakter kao takav, a ni u neku osobinu ličnosti samu po sebi. Kad god bi netko rekao: taj je čovjek jednostavno takav – težak ( a što se obično tumači kao sebičan, samoživ, odvojen od polja empatije, agresivan, pasivno-agresivan, sklon kontroli, potrebit, tiranski nastrojen, zatvoren, emocionalno nedostupan, neobazriv, ćudljiv, promjenjivog raspoloženja, pesimističan, depresivan, sumoran, mračan, nepouzdan, nepredvidiv i drugo) i na drugima je da se prilagode i pomire s tim, snažno bih osjećala „vrpoljenje duše“ i kako to nije rješenje. Da se razumijemo, ja bih bila prva koja je „skakala“ u pomoć, prizivala sve ratnike svjetlosti i nade da interveniraju, predstavljala tješiteljicu, iscjeliteljicu, spasiteljicu. Baš zato što nešto u meni nije prihvaćalo da je do karaktera, već do svjesnosti i koječega drugoga i da se može upaliti neka žaruljica.

Teški ljudi, koju god da od gore navedenih osobina ispoljavaju ili na koji god još način da djeluju, najčešće su prepoznatljivi po nekoliko stvari: imaju konfliktne ili površne odnose s drugima, rijetko se iskreno raduju, prati ih unutarnja praznina, njihovi životi redovito su protkani nekim problemima, čak i kad to ispočetka vješto skrivaju, u njihovom društvu se osjeća neki nemir ili napetost i u gotovo svemu povezanom s njima se ocrtava neki nesklad. Po njima naravno oni nisu krivi za to, već su žrtva raznih okolnosti, a upravo ih takav pogled na svijet često čini anksioznima, depresivnima, ćudljivima, i općenito „teškim“ za druge, posebno za one koji su povezani s dušom i ispunjeni životom, radošću, smislom i ljepotom postojanja.

Na samom početku, ljudi koji su „lagani“, odnosno povezani sa sobom, otvoreni, empatični, radosni, protočni i drugo će uglavnom biti zainteresirani za „teške“ ljude. Ponekad kroz svoju prozračnu leću kojom promatraju svijet neće ni opaziti njihovu „težinu“, posebice ako su je ovi zamaskirali u površni šarm, a ponekad će je i opaziti, ali im ona iz njihove punine neće djelovati nepremostivo i mislit će da svojom svjetlošću mogu prodrijeti u dijelove takvog čovjeka i podići ga. Ukoliko su s takvim čovjekom odrastali, najčešće doživljavaju „sindrom kuhane žabe“ što znači da su toliko „navikli“ na težinu takvog čovjeka da je „smatraju normalnom“ iako su svjesni da ih predugo ostajanje u njegovoj blizini iscrpljuje, gasi ili rastužuje. Isto može biti i razlog odabiranja takvih odnosa u budućnosti.

Teškim ljudima nije lako s njima samima iako se ponekad može činiti da u nedostatku svijesti i istinskog osjećanja drugih i svijeta oni ne pate. Njihova unutarnja rana je vrlo duboka i oni imaju svoj put koji nije lak i koji vodi kroz prazninu i otuđenost, unatoč tome što na van ponekad žele ostaviti dojam da su povezani s drugima ili da su zadovoljni. No dok god nismo povezani sa sobom i svojom dušom (a tada postajemo budni, odnosno svjesni i sindrom teškog čovjeka i života punog izazova nestaje), ne možemo osjetiti povezanost ni s kim drugim, kao ni iskreno zadovoljstvo.

Što se događa s onim drugim ljudima koji su u njihovom okruženju? Iako na prvu mogu entuzijastično pristupiti takvom polju, misleći da će ga svojom radošću, ljubavlju, neposrednošću, predanošću, povezanošću i svime onim što karakterizira visoku vibraciju podići i osvijetliti te tako „izvući iz težine“, nakon nekog vremena počinju gubiti snagu.

U polju teških ljudi koje je inače uvijek niskovibrantno, unatoč tome kako se prikazuje na van i koju priču priča, ljubavna, meka i otvorena vibracija koja sebe daje, a ne dobiva ništa energetski i emotivno zauzvrat (materijalno ovo ne može nadomjestiti, čak i da je prisutno), počinje opadati. Na vanjskom se planu to očituje tako da je osoba sve češće tužna, umorna, neinspirirana, više se ne raduje sitnicama kao nekada, svijet joj se više ne čini sočan i obojan kako joj se činio, nestaje joj sjaj iz očiju, spontanost, sve se manje iskreno i od srca smije, lice joj postaje sivkasto i ozbiljno, a nakon nekog vremena može se i razboljeti. Njen kompletni sustav, od emotivnog, fizičkog, mentalnog i energetskog biva nakon nekog vremena preplavljen sustavom i energijom teškog čovjeka. Ako i osjeti val istinske radosti, sam pogled na teškog čovjeka, njegovo očekivanje da se bavi njegovim problemima, da se „spušta“ na njegovu vibraciju (u protivnom će biti prozvana direktno ili indirektno kao neobazriva, nedobra i slično, odnosno, često će biti predmet projekcije pri čemu će težak čovjek prebacivati na nju svoje teške osobine, „kažnjavati“ je ljutnjom ili ignoriranjem, prijetnjama, napuštanjem) će je odvratiti od radosti. Nastaje začarani krug.

Važno je osvijestiti da što god da druga strana napravi, koliko god da se povije, daje, prilagođava, „spušta sebe“ da bi bila što povoljnija teškom čovjeku, sluša, pomaže, voli, služi, razumije, koliko god da oko njega titra, “hoda po jajima“ kako ga ne bi naljutila, uznemirila, udaljila i drugo, koliko god da sjaji, trudi se i ne znam što sve čini, težak se čovjek neće promijeniti i samo će se praznina u njemu sve više produbljivati. Samim će time ova druga strana sve više kopniti i gubiti svoj entuzijazam i ljubav prema Životu. Toliko sam puta to vidjela da su mi sada oči pune suza dok ovo pišem i to je jedan od najtužnijih prizora kojem sam svjedočila, bilo da sam u njemu vidjela sebe ili nekog drugog. To je doslovno prizor u kojem duša plače, a Bog se prima za glavu.

Čovječe, stvorio sam Te na sliku i priliku radosti. Kamo ćeš? Zastani, pogledaj u sebe, osjeti tko si.

Pritom upravo druga strana, ona koja u ovoj priči ne spada u kategoriju teškog čovjeka ima kozmički zadatak da prva nešto učini. Ako smogne snage i oslobodi se stiska težine u koju se zapetljala, ako osvijesti da se treba skloniti, postoji šansa da i ona druga, teška strana uvidi o čemu se radi kad ostane bez svjetlosnog resursa (koji je već dobrano oslabio po pitanju svjetlosti ako se nije sklanjao i punio) i krene na put buđenja.

Ako je težina izazvana mentalnim blokadama, trebat će krenuti jednim putem. Potom putem oslobađanja od zaglavljenih emocija. I na kraju – putem Ljubavi i duha. Dok se ovo ne dogodi, težina će se pravdati karakterom, nasljeđem, lošim kartama sudbine ili će se potpuno zanijekati, gurajući se pod tepih od lažnog šarma i manipulacije, unatoč svemu očiglednom. I kad se potom ispolji, a to će se sigurno dogoditi, krivac će uvijek biti druga strana koja „izaziva“. Ili previše voli. Previše brine. Sva je u svom otvorenom srcu previše.

Stvoreni smo za čistu radost.

Za ples lakih koraka. I kad je teško, i kad lako je. Ako se odreknemo toga da bismo služili teškom polju, a pritom gotovo uvijek bez rezultata, jer nije na nama da mijenjamo polja koja nisu svjesna odakle kreće promjena, odreći ćemo se naše božanske misije da svijetlimo i volimo.

Postat ćemo samo sjenka nekadašnjeg sunca u zjenicama i ne samo da nećemo moći služiti polju teškog čovjeka u kojem smo zaglavili, već nećemo više nikada moći nikome služiti.

Ako se odmaknemo i regeneriramo, možda iz daljine osvijetlimo etere. Možda potaknemo iskru promjene.

Stvoreni smo za čistu radost, ne za pogled kroz teške zavjese.

Odgovorni smo za sebe, kao što je to svatko od nas. Odgovorni za radost.

Za svoj sjaj, za čistoću srca, za široku, prostranu svijest.

Za zvijezde sjajne u zjenicama. Ili sunce. Što nam se više sviđa.

I bit će teško na početku. Toliko teško da možemo pomisliti da će nas tijelo izdati. Srce će nam biti pokidano na komadiće. Mislit ćemo da umiremo, no to će u nama umirati težina koju smo preuzeli na sebe. A potom ćemo jednog jutra otvoriti oči.

Pogledat ćemo kroz prozor i svijet će opet blistati. Iz ogledala će nam namignuti zvijezde ili sunce u zjenicama.

Smijat ćemo se i plakati od sreće istodobno.

Čovječe, došao si ovdje služiti čistoj radosti.

Nisi tu da spašavaš i razgrćeš tuđi mrak.

On sam sebe treba razgrnuti.

Tu si da služiš kroz svjetlost.

Da božanskog sebe na radost podesiš.

Osluhni se.

Opipaj se.

Čuješ li dušu svoju kako Te zove?