Za stvaranje iz duha potrebna (mi) je čista, kristalna svijest. Osjećaj da su um, duh i tijelo u točki “nemoranja” i da slijedim prirodni impuls duše.
Takvo se stvaranje uvelike razlikuje od samog intelektualnog stvaranja i za sobom povlači sasvim drugačije tokove.
Kad god osjetim snažni unutarnji poriv za stvaranjem nečeg što će služiti drugima ili meni samoj, znam da će taj poriv pronaći neki način kako će se izraziti na ovom svijetu. No da bi to bilo moguće, treba slijediti dušu. Skloniti um sa strane. Otvoriti se u srce.
Jučer me je duša ponovno pozvala u prostor minhenškog muzeja Alte Pinakothek gdje su izložena djela znamenitih slikara od srednjeg vijeka do sredine osamnaestog stoljeća. Među njima je i slika Leonarda da Vincija koja predstavlja Bogorodicu s djetetom i jedina je njegova slika u Njemačkoj. Nazivaju je i “Die Mona Lisa von München” ili “Minhenška Mona Lisa”.
Šetajući tako impozantnim galerijskim prostorom koji izgleda poput vrata portala koja se jedna za drugima otvaraju, doživjela sam duboku sinergiju uma, duha i tijela.
Doslovno me ta energija prenijela nekamo izvan prostora i vremena gdje se otvorio kanal za čisto stvaranje.
Došavši u hotel, potpuno uronjena u kristalnu svijest, sjela sam za računalo i zapisala ideje, uvide i programe za narednih godinu dana.
Svatko od nas ima svoj kanal i kod koji ga otvara.
Da bismo ga otkrili potrebno je slijediti zov duše.
Duša se najjasnije čuje u miru, tišini, nemoranju i ljepoti.
Ljubim Te.
Hvala, prečudesni Živote
