Kada sam prije osam godina prvi put došla na ovaj otok, nisam ni slutila koliko će mi prirasti Duši, koliko me nepovratno uzeti k sebi.
Vjerujem, zauvijek.
Navikla na južne otoke i obalu, trebalo mi je neko vrijeme da ga potpuno osjetim. Da zaboravim sve što sam ranije pohranila u sebi i otvorim mu se s jednog novog mjesta. U cijelosti.
Probuditi se na takvom otoku, uz orkestar ptica, mirise procvjetalog jasmina, smilja, mladog lovora ili ružmarina mekog poput pamuka,
izići bosa na terasu u najdubljem miru i osjetiti miris soli koji se nježno isprepliće s notama otočkog bilja,
znati da je sve tu i sada, u Tebi i pred Tobom te da ne trebaš ništa, samo cvjetati sa Životom i voljeti,
neizmjerna je radost što potiče duboku zahvalnost.
Stigla sam sama na otok da se zagrlimo, pomirišemo, povežemo i pročistimo prije nego što mi stigne grupa.
Svaka je riječ malo i puno u isto vrijeme.
Hvala, Živote, na svim prilikama da Te u ovim oblicima živimo.
Sve.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
