Život nas ponekad zavrti u um ili preplavi energijama kolektiva koje znaju biti svakojake. Tad bi linijom manjeg otpora bilo mnogo lakše pustiti svjetlosne namjere i prikloniti se energiji većine.

Početi se plašiti, buniti protiv Života i njegovih tokova, zapasti u malodušje, utisnuti se u okvire ili ljubav i svjetlost strpati pod naivnu priču za sanjare.

Nešto u meni nikad nije dalo da odustanem od Života u čarobnom toku.

Nešto me je uporno, pod cijenu svega podsjećalo na to tko smo.

I pokazivalo mi na sve načine koliko smo veći od svega što mislimo da jesmo.

Danas, kad je iza mene podosta krugova, snažnije no ikad stojim pri svjetlosnim namjerama.

Moje se cijelo biće dublje nego ikad bavi svjetlosnim čežnjama Duše u Tijelu.

Prije svega, da bih drugome ovo svjedočila.

Da bih mu dala toliko potrebnu potvrdu da Život uistinu može biti svjetlosna i magična putanja.

Nevezano za vanjska previranja.

Ovog je vikenda skupina svjetlosnih entuzijasta u ljudskom obliku, kao i jedan u psećem, od prvog do posljednjeg trenutka kreirala sa mnom svoj Svjetlosni plan.

Zanimljivo je kako je to zapravo složeno, da ne kažem zahtjevno, unatoč tome što je toliko predivno.

Poput osjećaja kad na kraju bogatog, čudesnog dana na planini gdje skijamo ili samo šetamo snježnim krajolikom i udišemo svježi planinski zrak, dođemo u topli krevet te u slatkom, zdravom umoru utonemo u blaženi san. I probudimo se laki i blagoslovljeni.

Neki pročišćeni, obasjani mi.

Živjeti Život pun blagoslova nije dar koji pada s neba.