„Marina, možeš li molim te reći nešto o tuzi iz tvog ugla? Kako ti to vidiš i s razine emocije i ljudskog poimanja, a zatim i spiritualnog?”
Ovo sam pitanje dobila prije nekoliko dana i u tom se trenutku nisam mogla povezati s poljem inspiracije da na njega odgovorim onako kako bih željela, no isto tako sam odmah osjetila jednu posebnu iskru unutar njega i znala sam da će me pozvati na odgovor. Jutros osjećam kako je taj trenutak.
Pokušat ću kao i obično odgovoriti na način da obuhvatim više niti, kako na kraju samo pitanje i glasi.
Vidjeti na van uistinu tužnog čovjeka, onoga koji si dopušta tugu, danas je gotovo isto toliko rijetko kao i vidjeti onoga tko je stvarno sretan.
Tuga kao emocija nije osobito podržana od vanjskog etera, ali ni čovjekovih osobnih obrambenih mehanizama te je često zaklonjena raznim pojavnostima.
Mnogo češće ćemo susresti ljutitog ili frustriranog čovjeka koji na razne, suptilne ili manje suptilne načine iskazuje svoju ljutnju i nezadovoljstvo ili pak onog koji izražava cijeli niz poželjnih „nalijepljenih“ emocija koje potiču površnu pozitivnost, a što je proizvod danas vrlo popularnih metoda iz pojedinih područja rada na sebi.
Iza obje ove pojavnosti: frustracije i ljutnje koja preplavljuje kolektiv, posebice radno okruženje mnogih ljudi na ovim prostorima, ali i obiteljske priče, odnose i drugo te lažne pozitivnosti, skriva se velika količina potisnute tuge.
S obzirom da se tuga kao takva često negira, nije poželjna u društvu ili u nama samima te naša okolina ne poznaje prave načine kako se s njom nositi, ona se nesvjesno potiskuje i na njeno mjesto dolazi obrambeni štit u obliku ljutnje ili pak negiranja kroz lažnu pozitivnost kako se ne bismo morali suočiti s tim ranjivim dijelom sebe i proći kroz njega.
Ta se tuga gomilala kroz različite faze našeg života, počevši vrlo vjerojatno od ranog djetinjstva, a zatim dalje, kroz one trenutke u kojima nismo bili viđeni s pravog mjesta u pravo mjesto, gdje su se rasplinula neka naša očekivanja iz srca, gdje se nismo znali nositi s nečijim odbijanjem, odlaskom, gubitkom i drugo.
Kako kolektiv uglavnom nema senzibilitet ni dublju percepciju svega ovoga, uči nas se da odmah okrenemo novu stranicu, stisnemo zube, pravimo se kao da se ništa nije dogodilo, ne iskazujemo emocije, ne plačemo (posebno muškarci ne plaču), ne „dramatiziramo“, zatomimo srce i njegova nastojanja i drugo, mnogi od nas ne dobiju ni prostor ni priliku „preboljeti“ nešto što je u nama izazivalo ili izaziva tugu i samim time se ona potiskuje i začahuri u neke duboke dijelove nas.
Ti dijelovi se ne mogu tek tako izbrisati. Oni postoje, unatoč tome što smo postavili zid, što se doimamo emotivno nedostupnima, čvrstima, gordima, ljutitima ili lažno pozitivnima.
I samim time, zauvijek nas odvajaju od svih onih stanja za kojima nam duša (a s njom i tijelo i sve što jesmo) toliko vapi poput lakoće, blagostanja, milosti, prepuštanja, iskustva duboke unutarnje radosti, ljubavi i drugog.
Da bi ta stanja bila moguća, potrebno je otpustiti tugu. Da bi se ona otpustila, trebamo skinuti oklope, i borbene i one lažno sjajne i dopustiti si zaroniti u polje tuge.
Mnogima se čini zastrašujućim proći kroz taj proces, no to je u ovom slučaju jedini put kojim se dolazi do stvarne ljepote življenja. Često se dogodi da pri susretu s ljudima s kojima me povezuje poziv netko počne iz duše plakati. Ponekad to plakanje traje dugo, dugo. I nakon što se rastanemo. Danima. Tada znam da se nešto veliko otvorilo. I da je započeo predivni, sveti put iscjeljenja.
Kada se otpusti tuga iz nas, najčešće istog trena nestaje ljutnja, frustracija, nemir i potreba za tehnikama koje podižu umjetnu pozitivnost. U tom se trenu poput feniksa podižemo iz pepela. Kao da smo se onomad tek rodili.
Svježi. Čisti. Bez štitova. Autentični. Svoji.
Od tog trenutka tuga nam više neće biti prijetnja i neprijatelj, već katalizator. Moćni i dubinski transformator. Širenjem svijesti, sve ćemo je rjeđe doživljavati na stari način, no ako se nekada uslijed nečega ipak pojavi, prigrlit ćemo je, dopustiti je sebi i kroz nju se proširiti.
Nakon takvih trenutaka izići ćemo još čišći i svetiji. Još nježniji i moćniji. I ta moć neće dolaziti iz ega, već iz duha.
Iz ljubavi prema božanskome sebi.
Hvala, Živote prečudesni na svemu što Jesi
Dragi prijatelji portala Epoha!
Kao što znate, portal Epoha djeluje potpuno samostalno bez ikakve državne potpore. Kao alternativni portal primorani smo djelovati u nemogućim uvjetima za koje su zaslužni dežurni cenzori koji su nam između ostalog trajno zamračili iliti zabetonirali Facebook stranicu te naši brojni pratitelji iste uopće ne vide naše objave.
Naravno, to nije sve što nam cenzori čine kako bi nas spriječili u našem radu. A sve to što čine, čine samo zato što smo slobodan i neovisan medij koji nije ni pod čijom kontrolom i samo zato što zajedno s vama, dragi prijatelji, vjerujemo u slobodu medija.
To što nam cenzori čine krajnje je neprofesionalno, s obzirom na činjenicu da smo mi službeni medij u RH kao i svi drugi mediji, registrirani pri Vijeću za elektroničke medije te u skladu s tim uredno plaćamo sva moguća davanja sustavu. No, od tog istog sustava ne dobivamo baš ništa osim gore navedenih cenzorskih napada.
Živimo za istinu, ne podilazimo nikakvim sustavnim lažima i od toga nećemo odustati. Ovisimo o dobroj volji naših čitatelja i pratitelja, o vama dragi prijatelji Epohe. Željeli bismo zajedno s vama nastaviti graditi bolji, pravedniji i sretniji svijet u kojem će svaki čovjek imati jednako pravo na dostojan život, slobodu, rad i sreću.
Ukoliko nađete razloga da podržite našu misiju, unaprijed vam zahvaljujemo na vašim donacijama kojima ćete dati svoj doprinos našoj zajedničkoj borbi za istinu i pravdu te omogućiti portalu Epoha da nastavi s radom i opstane u ovim za nas nemogućim uvjetima.
Hvala vam od srca na vašoj potpori.
Vaša Epoha
