U svijetu uma, očekivanja, dominacije muškog principa koji naglašava oslanjanje na vanjski svijet, nastojanja da se nešto izvana čini pod cijenu svega, zaborava na našu duboku, beskrajnu, unutarnju prirodu, često se odvojimo od Duše, a time i od njene izuzetne mudrosti i vodstva.
Čak i u takozvanom svijetu duhovnosti i rada sa sobom ne susreće se često povezanost s Dušom. Kad god je puno nekih principa, nastojanja, priča o borbi, inzistiranja na nekom ili nečem, znači da je Duša ostala negdje u pozadini. Da njena čudesna, moćna priroda nije raspletena, da obala ljubavi u nama nije razvedena i da ne živimo Sebe.
Život nije kompromis iako um vjeruje da jest. Život nije slijepo slijeđenje principa, naučenih obrazaca i programa. Nije ni trpljenje, nije ostajanje na mjestima, u odnosima i pričama gdje nema čistog protoka, gdje nas se ne vidi duboko i gdje mi sebe duboko ne vidimo. Gdje nema istinske slobode. Mnogi od nas ipak ostaju na tim mjestima, uvjeravajući sebe, a često i druge da tako treba. Da je Život borba i da se njegov smisao nalazi u prilagođavanju situacijama koje nas udaljavaju od Duše.
Sve to činimo iz straha, ne iz ljubavi iako ćemo se upravo baš tada na Ljubav pozivati.
Smatramo da smo heroji naših bitki i da o tome trebamo govoriti svijetu. Da ga to čini boljim mjestom. No to nikog i ništa ne iscjeljuje i ne vraća u Ljubav, a najmanje svijet. Povezanost s Dušom jedina iscjeljuje.
Ljubav iscjeljuje. Ali, ne Ljubav u kojoj se mirimo s destrukcijom i ugušimo vezu s Dušom pa se uvjerimo da je to naša pobjeda. I pritom druge navodimo na isto.
To nije iscjeljenje, to je odlazak od sebe i božanske iskre. I to nikamo ne vodi, osim u rascjep. I prije ili kasnije sve se prikaže. Nikada još nisam susrela čovjeka koji živi protiv sebe, nevezano potiskuje li to ili je tog svjestan, a da se u nekom trenu to ne iskaže na van.
Čovjek je tijelo u Duši. I Duša je uvijek nekoliko koraka ispred. Ona zna i kad um ništa ne zna. Zna i kad sve vuče na jednu stranu, a onaj maleni, a tako snažni glas iznutra jedini navija za drugu stranu.
Duša nikad ne djeluje iz straha, već samo iz Ljubavi.
Nikad se ne povija ni najmanjoj destrukciji i prisjeća se naše istine. Slobode. Rasta i voljenja.
To se osjeća i osjećat će se sve više.
Život, kao i duhovnost bazirana na umu i strahu je sve više na klimavim nogama.
Svatko od nas ima priliku birati iz straha ili iz ljubavi.
Iz principa, sporazuma i dogme ili iz istinske slobode i tako će nam biti.
Ne zbog kazne ili nagrade, već zbog zakona postojanja.
Duša je uvijek nekoliko koraka ispred uma.
Ona Zna. Hvala, beskrajni Živote na svim uvidima posljednjih mjeseci, posebice dana.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
